Ako ne računamo Domovinski rat, nikada nisam bio blizu mjesta gdje su stotine ljudi gubile život. A sada, oko 500 metara od mjesta gdje stanujem u Guatemala Cityju, dogodila se strašna tragedija koja će se pamtiti i koja će, nadam se, promijeniti način na koji se ovdje grade naselja. U odronu zemlje u koloniji Cambray II u četvrtak navečer život je izgubila 31 osoba, 450 se smatra nestalima, a preko stotinu kuća, vrlo skromnih, pokopalo je brdo koje se odronilo nakon desetodnevnih neprekidnih kiša.
Jarci presijecaju grad
Da bi se razumjelo što se dogodilo, valja opisati glavni grad Guatemale i najnapučeniji grad Središnje Amerike (oko 5 milijuna stanovnika): grad je smješten u dolini, oko koje su u krugu 30 km čak četiri vulkana. Ta je dolina ispresjecana calderama, jarcima dubokim 50-70 metara, kojima je nekada otjecala lava ili koje su kao pukotine nastale u pjeskovitome tlu gdje se vulkanski pijesak taložio milenijima.
I onda, te jarke nasele ljudi, a tektonika i oborine rade, pa nam se događaju odroni tog pijeska (inače vrlo plodnog) i tragedije poput ove. Caldere grad čine raštrkanim nizom otočića i poluotočića s kućama, dok između zjape ti jarci, obično puni zelenila koje koliko-toliko drži stijenke. Mostova preko njih je vrlo malo, neki služe kao kanali za prometnice, a neki su i naseljeni. Grad nema jasan plan što sa time svime. Ovdje urbanizma (osim u povijesnoj zoni 1) zapravo i nema. I badava upozorenja CONREDA (gvatemalske državne agencije za krizne situacije i katastrofe), koja kažu da u gradu ima oko 330 točaka na kojima se odroni mogu dogoditi s fatalnim posljedicama.
Sekunde do katastrofe
CONRED je od 2008. svake godine uredno upozoravao poglavarstvo gradića Santa Catarina Pinula, na čijem je području kolonija Cambray II, da se radi o mjestu visokoga rizika. Gradonačelnik tog mjesta na rubu metropole nije se baš obazirao na upozorenja, ta ovakvih mjesta ima posvuda i ionako nitko ništa ne čini. Ništa se neće dogoditi, ne budite paničari. Kako kažu u uvodu svake epizode serijala “Seconds to disaster”: nesreća nikada nije posljedica jedne stvari, ona je splet okolnosti koje dolaze jedna za drugom.
Ovdje je taj splet okolnosti jasan: pored nemara tu su i “poduzetnici” koji kupe neki teren i urbaniziraju ga da bi zaradili, a ne mare za okolnosti, zatim tu su siromašniji, koji sanjaju svoju vlastitu kućicu u nekoj jeftinijoj koloniji (kolonije su tereni na kojima se ucrtaju čestice i potom prodaju klijentima, a zaštićene su zajedničkim ulazom). Nedostatak urbanističkih planova, korupcija, teška konfiguracija terena i kišna razdoblja okvir su za katastrofu.
Ljudske sudbine
To veče, četvrtak, oko 21:00 sat sve je u koloniji Cambray II bilo kao obično. Muškarci su se uglavnom vratili s posla i sada, nakon večere, gledaju TV. Dječurlija se igra po dnevnoj sobi, dok majka priprema svima njihove loncheras, gablece u posebnim torbicama, koje će jedni ponijeti sutra u školu, drugi na posao. Lijepo miriše. Otac će popiti rum ili dva za bolji san, a majka već zna da mora potjerati djecu u krevetiće. Najteži zadatak običnoga dana.
Gospođa Teresita je primijetila da nema kruha za sutra, pa se obukla i pošla do lokalnog pekara s nadom da će još biti otvoren i da će svojima napraviti ukusne zalogaje. Nedaleko odavde, Samuel je očekivao kraj radnog vremena u ljekarni Carolina & H na aveniji Proceres. To što je ljekarna odlučila raditi do 22 sata nije mu odgovaralo. Jedva je čekao doći svojoj kući i obitelji na jeftinome motoru.
I onda je puklo kao bomba – kaže Eugenia Aguirre koja se odmarala u kući s majkom i dvoje nećaka. U nekoliko sekundi plima zemlje i pijeska kliznula je preko naselja. Mljela je kuće, neke i trokatnice, valjala i razarala, zidovi su bivali razbijeni u komade koji su gnječili ljude kojima nije bilo jasno što se događa. Uskoro je zavladao mrak. I tišina. Prašina se slijegala nad grobnicom naselja Cambray II.
Gospođa Teresita stajala je na ulici ukočena, s najlon vrećicom u kojoj je bio svježi kruh. Paralizirao ju je prizor mjesta gdje su prije par sekundi bile škrto osvjetljene ulice, poznate kuće… Eugenia Aguirre se izvlačila iz ruševine, nesvjesna što se zbilo, ne znajući da je sretna što se njezina kuća našla na samome rubu odrona. Stajala je sada sama i nijema, gledajući gdje joj je majka, gdje su nećaci. Samuel je nailazio silaznim putem u jarak; no sve je izgledalo čudno te večeri – mrak, zloslutna tišina…odbacio je motor i potrčao je prema kući umjesto koje je sad bilo desetak metara visko brdašce. Zdvojan je mahao rukama i nije mogao niti kriknuti. Negdje ispod bila je njegova supruga i tri kćeri od 15, 12 i 2 godine. Muk.
Uskoro su se začule sirene. Potom krici i jauci. Dolazili su ljudi s baterijskim svjetiljkama. Iz mase koja se obrušila na naselje ispuzalo je nekoliko preživjelih, u potpunome šoku. Stotine, možda i tisuće sudbina, zauvijek su promijenjene.
Veliki izazov
Ogromna količina materijala zatrpala je oko 17.000 četvornih metara. Zato se tijela poginulih vade sporo, do trenutka kada pišem ovaj članak samo 31 tijelo je izvađeno i otpremljeno u improviziranu mrtvačnicu na rubu naselja. Od toga, samo 24 osobe su i identificirane. Među njima je Quani Bonilla, državni prvak u squashu, osamnaestogodišnjak koji se nadao uspješnoj sportskoj karijeri, a veliki talent je pokazao na nedavnim Panameričkim igrama.
Nastojeći napraviti listu nestalih, spasioci su došli do oko 450 osoba koje su se nalazile u naselju u vrijeme tragedije. Najveći dio njih su – djeca. Gvatemala je zemlja u kojoj oko 36 posto stanovnika čine mlađi od 15 godina. Natalitet je visok i obitelji velike. Sedam od 24 identificirana tijela pripadaju mlađima od 15 godina. To je najstrašnija strana svega što se u četvrtak dogodilo ovdje.
Druge su zemlje ponudile pomoć: zanimljivo, među njima i Amerikanci i Kubanci, koji su specijalizirani za traganje pod ruševinama i odronima. Nažalost, sve je manje nade da će naći nekoga tko je ovo preživio: odmah nakon nesreće, oko ponoći, izvučen je iz zemlje mladić po imenu Rony koji se sada oporavlja u bolnici. On je rijedak sretnik, jer za razliku od potresa, odroni ostavljaju jako malo džepova zraka ispod. Neki od okupljenih rođaka nastradalih pothranjuju nadu pričama kako su primili SMS poruke zatrpanih članova obitelji. Spasitelji povremeno gase mehanizaciju i prekidaju rad, potom viču i dozivaju, da bi na kraju legli na zemlju i pokušali čuti odgovara li itko pod tisućama tona zemlje. Do sada nisu čuli ništa.
Vatrogasci, policija, vojska, agenti CONRED-a, rijetki dobrovoljci kojima je dopušteno biti tamo – svi oni se ipak nadaju. Nadaju se čudu. Sa svakim je satom ovdje sve izvjesnije da su mogućnosti pronalaska preživjelih sve manje. Lista poginulih biti će jako dugačka. Ova će tragedija u Gvatemali ostati dugo pamćena, no glavno je pitanje: hoće li promijeniti način života? Ono što je nužno jest promjena u urbanizaciji, uklanjanje svih opasnih mjesta gdje ljudi trenutačno žive i gdje im nad glavama visi Damoklov mač odrona i klizišta. U besmislu ovakovog masovnog umiranja, jedino što bi dalo blagi smisao (iako smisla ustvari nema) je baš ta promjena, sprečavanje daljnjih tragedija i nesreća. I nije to samo glavni grad; u brdskome dijelu Gvatemale na tisuće je sela, zaselaka, naselja u kojima ljudi žive pod stalnom prijetnjom.
Velik je to izazov za relativno siromašnu zemlju Srednje Amerike.
Mladen Postružnik
fotografije http://www.prensalibre.com/ , http://www.soy502.com/