Komentirajući poništenje presuda bivšem premijeru Sanaderu,
odvjetnica Jadranka Sloković pred kamerama HTV-a rekla je kako je
sretna što živi u pravnoj državi u kojoj postoji sud koji će
poništiti sudsku presudu donesenu na osnovu klimavih dokaza i
sumnjivih svjedočenja. Sasvim logičan kut gledanja osobe koja
živi od toga da od optužbi oslobađa ljude bez da se mora
opterećivati moralnim pitanjima od kojih je najbanalnije ono “je
li moj klijent ubio nekog ili opljačkao vlastitu zemlju?” Može se
odluka Vrhovnog suda da poništi presude donesene na osnovu
manjkavih dokaza uz proceduralne greške proglasiti trijumfom
pravne države, ali se onda u isto vrijeme mora priznati da je
takav epilog teška sramota i poraz za istu tu pravnu državu,
državno odvjetništvo i niže sudove koji su od tako očiglednog
slučaja korupcije na najvišoj razini na pladnju uspjeli napraviti
otužnu vjeresiju. Nije nam bilo jasno u predpristupnom procesu EU
zašto nas europski birokrati toliko kinje Poglavljem 23
(pravosuđe i ljudska prava), a sad smo u slučaju Sanader i
slučaju HDZ, dobili novu potvrdu da su nas gnjaviti trebali još i
jače jer je pravosuđe i dalje jedno od crnih rupa našeg
društveno-političkog poretka. Čast izuzecima, ali naše pravosuđe,
posebno kod krupnijih slučajeva ne djeluje kao treći stup vlasti
već igračka u rukama političkih klanova i interesa, k tomu je još
“po potrebi” i nekompetentno.
Da budemo još malo uvjereniji u to, podsjetio nas je ovih dana
stari karlovački slučaj sa scenarijem kao iz “Privedite
osumnjičene” u kojem nitko od uključenih, baš kao i u filmu nije
htio ili nije znao skicirati šefa iz sjene Kaysera Sozea. A to da
su se neki “igrači” u nadležnim institucijama pravili mutavi, to
je dodatak kojeg u filmu nema. Riječ je o slučaju Grabrik ili
“Centar gradnja”, o pompozno najavljivanoj i obavljenoj prodaji
gradskog zemljišta na kojem je trebala niknuti stambeno -poslovna
zgrada s kinom i vrtićem. Nema sedam godina kasnije tamo ni
zgrade, ni vrtića, niti je Karlovac dan – danas dobio kino. Samo
korov i teški vonj kriminala. Ali ima grotesknog završetka.
Naime, prvi kupac te zemlje Vladimir Sever završio je ovih dana
na stranicama crne kronike jer je svojem poslovnom partneru u
poduzeću “Energija projekt” Ivanu Tominovu zaprijetio da će ga
ubiti ako 156 tisuća eura, koje mu je Tominov bio posudio, ne
prikaže kao Severovo ulaganje u to poduzeće.
Ono što je upravo famozno je činjenica da je do prošle godine
partner u tom poduzeću bio i Željko Pakšec, nekadašnji gradski
pročelnik za upravljanje gradskom imovinom. Isti taj Pakšec
pripremao je prodaju zemljišta u Grabriku za jedinu tvrtku koja
se javila na natječaj, tvrtku njegovog budućeg partnera i započeo
nevjerojatnu sagu u kojoj Državno odvjetništvo, odnosno USKOK
nisu našli ništa protuzakonito. Počevši od toga da je gradska
zemlja procijenjena po vrijednosti susjedne parcele, da je
natječaj objavljen u niskotiražnom lokalnom tjedniku kao da se
htjelo izbjeći zanimanje “pravih” ulagača izvan Karlovca, da je
prodana tvrtki netom registriranoj u stanu na Rakovcu bez
zaposlenika, da je vlasnik te tvrtke školski kolega karlovačkog
gradonačelnika, da nakon neuplaćene jamčevine ugovor nije
raskinut, da je vlasnik tvrtku zajedno s ugovorom o kupnji
zemljišta preprodao drugoj tvrtki koja je iz zaista neshvatljivih
razloga platila skoro dvostruko od čega je pola završilo na
privatnom računu…
Građanski aktivisti podastirali su državnom odvjetništvu
nelogičnosti i indicije pred nos, podizali prijave da bi nakon
godina otezanja nadležno pravosudno tijelo zaključilo kako u
cijeloj priči nema dovoljno elemenata za kazneni progon bilo
koga. Zapravo se dogodilo nešto kao u slučaju Sanader, samo na
nižem stadiju i instanci; netko je od slučaja na pladnju napravio
vjeresiju i ismijao načelo pravne države. I pobrinuo se da
gradski aktivist Domagoj Švegar više ne prijavljuje nikoga i dao
priliku gradonačelniku da na kraju balade poruči kako sanja
Hrvatsku u kojoj će se odgovarati za izgovorenu riječ i da
građani i gradski proračun nisu oštećeni prodajom zemljišta u
Grabriku. Nitko nije kriv do pravomoćnosti presude, a kamoli
prije podizanja optužnice, pa tako nije kriv ni gradonačelnik.
Nije kriva ni donedavna gradonačelnica Knina Josipa Rimac kojoj
se dogodio slučaj kao “prepisan” iz Grabrika. I tamo je za
zemljište u centru Knina vještak utvrdio standardnu cijenu, Grad
prodao zemljište prijatelju bivšeg ministra policije Ivice Kirina
koji je pak dobar s Josipom Rimac za 1,2 milijuna kuna. Odmah
zatim Billa se slučajno sjetila doći u Knin baš na tu parcelu i
platila Kirinovom prijatelju 6,8 milijuna kuna! Državnom
odvjetništvu nije palo na pamet da je od te usluge Rimčevoj pala
koja kuna u džep, a i da je ne bi to mogli dokazati. Gradski
proračun i građani nisu oštećeni, neki u priči su postali
milijunaši preko noći i ostali nevini, a Josipa Rimac je mogla
reći da sanja dan kada će se u Hrvatskoj odgovarati za izgovorenu
riječ.
Hm, da, jasno je zašto nam je Europska komisija jahala po glavi u
slučaju poglavlja 23. Pravosuđe je i dalje najhrđavija karika
našeg društveno-političkog sustava. Za utjehu, ostaje nam zdrav
razum koji nam neovisno o potezima državnog odvjetništva,
odlukama nižih i Vrhovnog suda sugerira tko su u slučaju Sanader
i Fimi media kriminalci. Baš kao i u slučaju Grabrik.