Nije to na Županijskoj skupštini bilo dogovoreno pitanje?
– Ne. To je moje pitanje! Ono što sam ja izjavio da je to najvjerojatnije došlo s istoka…
Stvarno to mislite?
– Neki ljudi i vaš kolumnist izgleda da su ušli u moj mozak, pa najvjerojatnije čitaju a da ja ne znam. Istokom ne smatram ono što i oni, postoji Istočni Zagreb, Istočna Slavonija, Bugarska, Sirija, Rusija… sve je to istok, ali nekome se svidjelo ovo drugo. Vidjeli ste da mi Kotur i Obradović nisu zamjerili. Obradović je Hrvat…
Vaš školski kolega.
– Da. Rekao je neistinu i to odbacujem, mislio je da sam “kupio” fakultet. Nisam inženjer prometa, nego strojarstva, koje sam završio na VTŠ-u u Karlovcu i to se može provjeriti bez ikakve problema. A što se tiče nacionalizma, ja sam Hrvat i ne sramim se toga, volim sve Hrvate i Hrvatice više od svega, ali poštujem sve različitosti drugih manjina. Nikad nisam bio nacionalist i nekom prebrojavao krvna zrnca, kao što misli Siniša Ljubojević. Imam prijatelja Srba koji su bili sa mnom i učinili koliko i ja, možda i više za obranu Hrvatske.
I apsolutno ste za Babinu Goru kao lokaciju budućeg CGO-a?
– Rukom i nogom, samo da se makne Ilovac! Nije samo Ilovac ugrožen, nego i Orlovac, sva okolna naselja. Ne znam od kud im premisa da će biti takva zagađenost; najvjerojatnije će Kupa teći unazad, pa bi sve te fekalije došle nazad u Karlovac. Tako sam si to složio, možda tako razmišljaju, ne znam.
Ljuti ste na našeg Ivku?
– Nisam uopće. On je nekad bio u mojoj stranci, bio je u HSS-u. Zašto bih ja na njega bio ljut? Ne vrijeđam nikoga, ali on je prema meni dosta otrovnih strelica poslao u kolumni. Neću ga tužiti, niti portal! Nisam od onih koji tuže. Na primjer, prije nego sam postao direktor Tjednika, Nikola Vuljanić tužio je zbog jednog teksta ne autora ni glavnog urednika, nego novine. I to novine koje su mu davale honorar! Dobio je, morali smo mu isplatiti 30 tisuća kuna, što ćemo. Ne znam je li mu to trebalo da može preživjeti, uz plaću saborsku? Nisam čuo da je to dao u humanitarne svrhe.
Kad smo već kod Tjednika, odande ste otišli u mirovinu s direktorskog mjesta. Više ne postoji kao tvrtka, postao je dio Radija.
– To je stvar politike. Ja sam više na županijskoj razini, pa i nisam toliko upućen u određene tijekove političkog razmišljanja u Karlovcu. Moje mišljenje je da ne vodi dobrome u svakom slučaju. Gašenje određenih medijskih struktura u Karlovcu bi bilo pogubno za svaku politiku, pa i ovu i uvjeren sam da se to neće dogoditi, da će sve opstati i da bi bilo vrlo loše da se bilo što drugo dogodi. Karlovac mora imati svoj medijski prostor, a jedan posto proračuna ne samo Grada Karlovca nego i struktura regionalne i lokalne samouprave, mora se odvajati za informiranje građana. To je zakonski regulirano i to bi se trebalo tako i odvijati.
Koliko ste kao direktor gradske tvrtke bili samostalni?
– Nisam imao nekih velikih problema, nitko mi nije zapovjedao da bi morao ovo ili ono odraditi. U uređivačku politiku se nisam miješao, to dobro zna bivši glavni urednik Zdenko Živčić. Normalno da je bilo određenih sufliranja: daj vidi da se riješi na taj i taj način, da ne bude sprednje oko bedastoća”, uglavnom je to nailazilo na plodno tlo i u dogovoru smo rješavali stvari. Urednik je uvijek imao otvorene ruke, što se tiče tekstova nisam se miješao. Više sam gledao da se Tjednik izvuče iz gliba u kojem je bio. Nisam bio pod nečijom prisilom, nije se to ni kod gradonačelnika ili župana događalo. Nikad nije bilo većih primjedbi da nije nešto odrađeno kako se spada. U svakom poslu ima propusta, vjerojatno bi ih i meni našli, ali nije bilo svađa, prijepora, prigovora da nismo svim političkim opcijama dali dovoljno prostora ili neku prezentirali, ni s jedne strane, ni od oporbe ni vladajućih.
A kako jedan inženjer strojarstva dođe za direktora medijske kuće?
– Ne mogu odgovoriti na način koji bi vas zadovoljio. U svakom slučaju, kvota je takva kakva je. Nisam novinar, niti sam se uplitao previše u politiku novinarstva, ali sam u svakom slučaju poznavao ostale tehnike od marketinga preko financijskih, nisam radio izlete koji bi nas u nove dugove uvlačili. Bavio sam se time da Karlovački tjednik opstane u ono vrijeme i riješi se određenog balasta financijskog. Mislim da sam uspio, a što se tiče novinarstva, “tanak” sam, nisam taj koji bi mogao dobro reagirati, dobre teme načinjati.
Politika Vas stavila na to mjesto, kao i svojevremeno za povjerenika za Općinu Ribnik?
– Vlada RH je tada tako odlučila, nisam ja ili neznam tko. Najvjerojatnije da je politika iz županije suflirala Vladi, nisam ja Vomunicirao s Vladom da bi mene postavila. U Ribniku je bio naš načelnik, pokojni Nikola Tržok, a ja sam bio involviran do izbora, nisam ništa mogao započinjati, samo završavati, evntualno hladni pogon održavati. Radio sam to na način koji priliči i kako je radio bivši načelnik, na žalost, pokojni. Što se tiče Tjednika, kvota HSS-a…
… je izgleda dobivala problematičnije tvrtke: Tjednik, Toplanu…
– Netko se mora i s bremenitim poslovima uhvatiti u koštac. Oobno mislim da je urodilo plodom, Tjednik je dok sam bio direktor poslovao s pozitivom. Moji su proračuni bili po onoj bakinoj: pokrij se koliko ti je pokrivač dugaačak. Koliko smo imali, toliko smo i pokrivali. Nismo stvarili nove dubioze, nego dosta starih dugova riješili.
U mirovini ste, vijećnik u Županijskoj skupštini. Završavaju li Vaše ambicije u županiji?
– Mislim da da. Sljedeće ću godine imati 66, u HSS-u sam 25 godina i mislim da je to dovoljno za jednog čovjeka mojih poimanja u politici. Nikad se neću odreći HSS-a jer su u njemu bili i moji preci, pa sam tako i ja. Iako sam promijenio 3 stranke: u HDZ-u sam bio godinu dana, pa prešao u HSP, a kad su se podijelili na Paragin i Đapićev, rekao sam: Vi st neozbiljni, odoh kod Jelke Rusan, sada pokojne. Tu sam završio ’94, ’95 i od tad sam u HSS-u, nisam prelazio nikuda.
I nećete?
– Neću, ostat ću dok ne odem na Jamadol. Kak’ se veli: Mika preko tri kubika… Morate znati crtu, to i mlađima govorim. Morate si napisati zadatke i znati: tu je je crta do koje možeš ići, iznad nje nemoj, završio si svoju priču. Ali ću se uvijek boriti za to da HSS opstane, ne zagasi se i da jednog dana opet u ovoj zemlji poljoprivreda stasa. Morat će, bilo kad, jer smo zemlja s 4,5 milijuna stanovnika i da u ovoj prekrasnoj, plodnoj zemlji ne možemo prehraniti sebe, a kaže se da 4 puta više hrane možemo proizvesti, onda je to žalosno, da to ne možemo prepoznati i ulagati u ono u što možemo ulagati. A jedna četvrtina Londona smo.
KAportal.hr