Pade šaptom i karlovački rukomet! Upravo otvoreni stečaj nad RK
Karlovcem je zadnji čavao u lijes svojevrsnom karlovačkom
sportskom brendu u zadnjih 20-ak godina, nakon čega će kao
posljedica lošeg kadroviranja, krivih političkih odluka, guranja
problema pod tepih uslijediti duga rukometna agonija s uključenim
odlaskom donedavne perjanice karlovačkog sporta u niži rang. OK,
dogodilo se to prije i karlovačkoj košarci, pa nogometu, ali tu
je bila riječ o političkoj megalomaniji lokalnih moćnika u misiji
spajanja ugodnog s korisnim; da se javnim novcem dođe do
rezultata i situacije da se usput malo natrpaju i nečiji privatni
džepovi. Megalomaniji koja je zanemarivala temelje i mislila da
(tuđim) novcem može kupiti sve. Razbacivanje javnog novca za koju
nitko nije niti će odgovarati.
I nogomet i košarka, i nogometaši i košarkaši zahvaljujući
političarima sada životare u nekoj vrsti čistilišta na neodređeni
rok, a očito je da će se to sada dogoditi i s rukometom. Iako,
rukomet je izgledao i bio projekt koji je imao glavu i rep,
temelje i nadogradnju. Usporedo s uspjesima u seniorskoj
konkurenciji zahvaljujući uglavnom izdašnim sponzorima
Karlovačkoj pivovari i Karlovačkoj banci, klub je vodio serioznu
politiku podizanja mlađih uzrasta, dapače, karlovačka škola
rukometa postala je neka vrsta hrvatskog obrasca ili modela
organiziranja mlađih kategorija kluba koji su se de facto
samofinancirali. Ali, faza dekadencije vođenja seniorske momčadi
garnirana političkim utjecajem i forsiranjem kadrova čija je
najveća kvaliteta posjedovanje stranačke knjižice i općenito
slaba briga za gomilanje problema u klubu od strane gradske
uprave povlači sada na dno i sve ono uzorito u rukometnoj
karlovačkoj priči s tužnim završetkom. Kao što smo rekli, nogomet
i košarka životare, odbojkaši su uvjerljivo na dnu prvoligaške
ljestvice, rukometaši također, stečaj na vratu sigurno neće doći
kao motivacija, već novi uteg oko vrata. Prvi put u 20 godina
Karlovac 2016. vjerojatno više neće imati prvoligaša u tako
zvanim elitnim sportovima. Kakav epski poraz karlovačke politike
koja je svojevremeno kumovala usponu karlovačkog sporta, kao što
sad kumuje njegovom sunovratu u prosječnost i životarenje!
Ta činjenica nalaže potpuno resetiranje sportske politike u
Karlovcu jer je ono što je provođeno u zadnjih desetak godina
doživjelo kolaps. Zbog krive koncepcije ili guranja pohlepnih i
neodgovornih mediokriteta ili čak potpunih neznalica na odgovorne
funkcije, sasvim je svejedno. Netko će reći da pad karlovačkog
sporta nema veze s politikom već gospodarskom krizom koja nas
kronično muči, no to je prilično slabašan argument jer Karlovac
nije izolirani otok, i drugi gradovi žive u istoj zemlji. I
održavaju prvoligaški sport. Dapače, hvalimo se činjenicom da je
Karlovac već godinama u samom vrhu po profitu poduzeća što je
nekakav preduvjet za postojanje vrhunskog sporta. U čemu je onda
problem? Karlovačke tajkune vjerojatno boli ona stvar, ali zato
postoji gradonačelnik da ih “uvjeri” kako je društveno korisno,
pametno i poželjno ulagati u sport. Hm, na drugu, možda od
uvjeravanja političara poslije svih gorkih iskustava više nema
vajde, dozlogrdilo ljudima teško zarađene milijune davati tamo
nekim polupismenim aparatčikima da ih rastepu i ostave pustoš iza
sebe. I opet se vraćamo na politiku. Neuspješnu sportsku politiku
u režiji stranačke politike. Zanimljivo, kad se objektivno
proanalizira, tamo gdje je stranačka politika uplela svoje prste,
unatoč novcima, propalo je, a preživjelo se u raznim sportovima
koji s manje novca i naklonosti gradske vlasti kontinuirano
ostvaruju uspjehe i koji bi bili u europskom vrhu s milijunskim
budžetima kakvima su svojevremeno raspolagali košarka, nogomet i
rukomet.
Što učiniti? Za početak prestati financirati seniorski amaterski
sport koji ima sve atribute rekreacije. Financirati isključivo
omladinske pogone, seniorsku rekreaciju neka si plate sami.
Drugo, ukinuti uravnilovku financiranja svakog pomalo. Karlovac
nema dovoljno velik proračun da financira sve. U skladu s tim,
treba odabrati ključne sportove odnosno klubove, ne po kriteriju
njihove “elitnosti”, već minulog rada, forsiranja rada s mladima
i perspektivom da se s relativno malo novca postigne rezultat
koji će nadilaziti granice Hrvatske. Ljudi se ne vežu toliko uz
sport, koliko uz uspjeh. Nogomet vole svi, ali treću ligu će
gledati njih sto. Baseball vole rijetki, ali utakmice u kojoj bi
se karlovačka “Olimpija” borila za prvaka Europe gledale bi
tisuće. Ima li smisla vaditi ispočetka novcem poreznih obveznika
nogomet iz blata ili malo pogurati klubove u sportovima koji već
funkcioniraju na vrhunskoj razini da se vinu prema europskom
nebu?
To jesu teška pitanja u sferi političke volje, ali ona je ionako
dosad krivo usmjeravana po pitanju sporta. Ovo što se događa sada
je najgora solucija, nešto čega se vladajuće strukture
deklarativno groze, a uporno forsiraju; metiljavi sportski
socijalizam s natruhama stranačkog klijentelizma koji svoju
kulminaciju upravo proživljava u najtmurnijoj jeseni karlovačkog
sporta u posljednjih četvrt stoljeća.