Kolega je pitao zašto dovodimo
generala da govori o ratu. Odgovorili smo da ne dovodimo generala
i da je to knjiga o mobbingu. Jesmo li u pravu? Pa jest.
Na zagrebačkoj promociji Igor Mandić je rekao da je to knjiga o
radnom sporu. Grčka riječ polemos označava rat. Prema tome, riječ
je verbalnom ratovanju koje se zbivalo 2006-07. godine. Uistinu
jest riječ o radnom sporu i nekom obliku mobbinga. U knjizi
iznosim dokumente, pa i pisma radnika Leksikografskog zavoda što
o tome svjedoče. Svaka nova vlast postavlja novog ravnatelja i
novog glavnog ravnatelja Leksa. Kad je Antun Vujić postao
ministar kulture htio je imati kontrolu na Leksikografskim
zavodom i doveo je trojicu od povjerenja, te Tomislava Ladana kao
“kišobran” nad njima. Pozdravio sam Ladanov dolazak na čelo
Zavoda, jer je iskusan leksikograf sa zanimljivom i obimnom
biografijom. Bio je zainteresiran da budem zadovoljan tim
rješenjem. Kad sam počeo raditi u Leksikografskom zavodu
smjestili su me u njegovu sobu i dvije godine smo neposredno
surađivali i sada taj iskusan, prekaljen i karizmatičan
leksikograf dolazi na mjesto glavnog ravnatelja, pa sam bio
uvjeren da ćemo nastaviti dobru suradnju. Prvo me upitao što
želim raditi s obzirom da sam upravio završio poslove na
Krležijani. Odgovorio sam da bih htio raditi Hrvatsku književnu
enciklopediju. Izložio sam čitav plan i objasnio mu da takvih
enciklopedija u svijetu nema. To može zvučati razmetljivo, no sve
što donosi ta četvorosveščana eciklopedija hrvatske književnosti
niti jedna enciklopedija stranih književnosti ne donosi. Osim tri
tisuće biografija pisaca i tisuću interpretacija kanonskih djela
hrvatske književnosti, imamo i tisuću članaka o stranim piscima
koje tretiramo prije svega zbog njihove povezanosti s hrvatskom
književnošću. Dakle, Williama Shakespaeara ne motrimo samo kao
svjetskog pisca, nego iznosimo i podatke o njegovom utjecaju na
hrvatsku kulturu, prijevode njegovih djela na hrvatski jezik i
izvedbe njegovih drama u hrvatskim kazalištima. Dakle, obradili
smo na takav način kontakte hrvatske književnosti sa stranim
književnostima. Donosimo i članke o svim časopisima i o svim
žanrovima u hrvatskoj književnosti. Mogu se napraviti dvije
cjelovite povijesti hrvatske književnosti. Jednu bismo napravili
tako da poredamo sve stilske epohe od srednjeg vijeka do
postmoderne, a druga je mogućnost da obradimo sve žanrove.
Uglavnom, u samom početku mi je Ladan izašao u susret. Problem je
što je paralelno s Ladanom na dužnost ravnatelja izabran Vlaho
Bogišić. Vujić ga je postavio kao svog čovjeka. U odnosu na
komitetska vremena nije se mnogo toga promijenilo kada govorimo o
kadroviranju. Došao sam u sukob s Bogišićem koji je bio na neki
način ljubomoran na moj rad na tom projektu i uspio je
neprekidnim poticanjem sukoba između Ladana i mene dovesti do
toga da se otvoreno sukobim s glavnim urednikom. U taj sukob se
uključio i Miljenko Jergović, Bogišićev šogor. Počeo je u
izdanjima Europapress holdinga pisati tekstove protiv mene.
Bogišić mu dostavlja neobjavljene tekstove iz enciklopedije na
temelju čega ovaj piše kritike. Neobično je da se neobjavljena
knjiga recenzira, a kamoli enciklopedija. Bogišiću, Ladanu i
Jergoviću sam tada govorio da ću napisati knjigu o tom sukobu.
Htjeli su zaustaviti rad na enciklopediji 2007. godine, mada je
bilo realizirano oko 70 posto projekta. Tada sam osvijestio da
moram ući u javnu polemiku i upotrijebiti dobre veze koje imam s
medijima. Istodobno sam kontaktirao najvažnije suradnike na
izradi enciklopedije kao što su Stanko Lasić, Viktor Žmegač,
Milivoj Solar, Aleksandar Flaker i Maju Bošković-Stulli. To je
uistinu krema hrvatske znanosti o književnosti. Svi su me
podržali. Budući da premijer, tada Ivo Sanader, izravno bira
glavnog ravantelja i ravnatelja Zavoda, bio je red da mu se kao
poslodavcu prvo obratim, da mu opišem što se događa u
Leksikografskom zavodu, da imam velikih problema u izradi
projekta u koji je uključeno oko tri stotine suradnika, krema
hrvatske znanosti o književnosti, da prijeti opasnost da se taj
projekt ugasi i da ga zamolim da pomogne u njegovom spašavanju.
Poslao sam pismo znajući da će, kada je nešto adresirano
premijeru, a pogotovo tako moćnom i karizmatičnom kakav je bio
Sanader, to izazvati veliku pažnju. Pismo sam odnio na sastanak
žirija za dodjelu nagrade Jutarnjeg lista. Tamo sam ga pokazao
kolegama. U žiriju je bio i Ivica Buljan, koji je tada bio
urednik kulture u Jutarnjem. Znao sam da će, ako i ne objave
pismo, ono izazvati pažnju javnosti i da će se početi pričati o
tome da sam se obratio Sanaderu vezano uz situaciju u
Leksikografskom zavodu i mobbing koji se vrši nad radnicima. Kad
sam se odlučio javno istupiti kanio sam se baviti samo onime što
se događa meni i mojoj redakciji. Međutim, obratili su mi se
mnogi drugi. Primjerice, uvaženi akademik August Kovačec – dakle
ne bilo tko – mi se obradio s pričom kako ga je Bogišić svojim
šikaniranjem doveo do infarkta. Kovačec je bio tada glavni
urednik Hrvatske enciklopedije, a ovaj ga je doveo do stanja
izbezumljenosti. Rasplakao se kod mene. Pozvao sam ga da sa mnom
nastupi na tiskovnoj konferenciji, no odbio je rekavši da bi bio
prenapregnut, i zamolio me da ga zaobiđem, no da ustrajem u
raščišćavanju stanja. Ivo Padovan mi se također požalio na
probleme s Bogišićem. Jedna od čistačica mi je opisala u pismu
što im je Bogišić sve radio. Sjajnom pjesniku i prevoditelju,
inače Dugorešaninu, Nikici Petraku Vlaho je, zbog toga što je
kasnio nekoliko puta po deset ili petnaest minuta na posao,
promijenio bravu na vratima. Čovjek pred mirovinom stajao je tako
pred vratima svojeg ureda nemoćan. Petrak je dobio Goranovu
nagradu, najuglednije naše pjesničko priznanje. Kao
prošlogodišnji laureat trebao je ići u Lukovdol da uruči nagradu
novom dobitniku. Bogišić ga nije pustio iz čiste obijesti na
autobus ujutro. Sat prije dodjele nagrade mu je rekao: “Hajde,
sada možeš”. Petrak ne vozi automobil, no i da vozi, nemoguće je
stići na vrijeme. Razljućen, Petrak je odustao od puta. Shvatio
je to ispravno iživljavanjem osobe problematične psihe, nekoga
tko se osjeća frustriran pred onima koji nešto rade, pa se
iživljavanjem osjeća važnijim, značajnijim. To je vrlo zanimljiva
pojava. Ne može se baš otvoreno govoriti o nečijoj psihičkoj
bolesti, no životi dvije stotine zaposlenika mu je dato u ruke za
poigravanje. Donosim u knjizi dopis naše sindikalne organizacije
predsjedniku Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja
Vilimu Ribiću u kojem se traži njegova intervencija. U tom dopisu
navode se oboljenja, infarkti, zloćudni tumori… Zamolio sam
sindikaliste da nastupe sa mnom na konferenciji za tisak.
Pristali su, no dan prije tiskovne Ribić je došao pregovarati s
Bogišićem. Dogovorili su da se radnicima isplate zaostaci
božićnica koje Vlaho nije htio isplatiti, jer nije dobio sredstva
ministarstva za to. Ispalo je odjednom da članovi sindikata u
Leksu dobivaju po deset i pol tisuća kuna. Ujutro na dan
održavanja tiskovne konferencije isplaćen im je taj novac dobiven
prodajom dionica Zagrebačke banke koje je u svom pologu imao
Leksikografski zavod kao jedan od članova-osnivača Zabe. Šef
sindikata u Leksu mi je do samoga jutra tvrdio da će nastupiti na
konferenciji za tisak, no sat prije njezinog početka, dok sam se
pripremao za odlazak, na stubištu primjećujem žamor i
zadovoljstvo leksikografa koji su u rukama držali kuverte s
desetak tisuća kuna, što nije malen novac. Izravno su podmićeni,
recimo to tako. Nekoliko radnika se ipak odvažilo da dođe na
tiskovnu i opiše svoja iskustva. Među njima je bila jedna
bibliotekarka. Ispričala je kako je Bogišić u biblioteci otkrio
kako godišta časopisa nisu posložena kronološki, dakle, recimo,
1988. je prethodila 1987. Netko je naprosto uzeo godište časopisa
i nije vratio na pravo mjesto. Bogišić je toliko pobjesnio da je
pozvao šefa nabavke da stoji iza bibliotekarke koja mora do kraja
radnog vremena, neka tri sata, stajati pred policom i gledati te
krivo posložene časopise. To je oblik sadističkog ponašanja.
Zašto ga nije odbila? Zaposlenici su se plašili.
U početku se čak prijetilo otpuštanjima, no može se i kazniti
odbijanjem dijela plaće, prebacivanjem na gori posao – postoji
strah od autoriteta. U to doba se govorilo i kako je
Leksikografski zavod prevelik i da su nužne racionalizacije.
Kasnije se pokazalo da nije baš lako otpustiti radnika. Bilo je
čak otpuštanja, pa su radnici ostali zaštićeni kolektivnim
ugovorom. U knjizi donosim masu dokumentarnog materijala i niz
polemičkih tekstova iz tog vremena. Prvotno sam kanio napisati
knjigu po uzoru na polemička djela Miroslava Krleže “Moj obračun
s njima” i “Dijalektički antibarbarus”, te “Čas anatomije” Danila
Kiša, međutim pisao sam s odmakom od sedam ili osam godina. Već
sam dugo urednik biblioteke autobiografske proze u Profilu,
neposredno surađujem s Mani Gotovac, Mandićem, Branislavom
Glumcem ili Radom Šerbedžijom, pa ih upućujem kako pisati
autobiografsku knjigu. Nešto od tih uputa koje sam njima davao
učinilo mi se da bih trebao upotrijebiti i u pisanju vlastite
knjige, kako bi bila zanimljiva za čitanje. Stoga to moje djelo
ima romanesku tehniku naracije, ali ima i dokumentarnog
materijala. Nešto je između publicistike i beletristike. Trudio
sam se da ništa ne bude izmišljeno, nego da iznesem svoju istinu.
No, kada krenete u karakterizaciju likova i oblikovanje
narativnih situacija, te dijaloge, ne funkcionira crno-bijela
podjela likova. Morate “humanizirati” i protivnike, jer se radi o
višeslojnim ličnostima. Čak i u prikazivanju Bogišića mora
postojati crta topline, iako postoji i ta demonska. Kao
pripovjedač ne smijem popovati svima. Imam poziciju generala koji
je dobio rat. To realno jest tako, jer sam uspio pokrenuti
Sanadera koji me uzeo u zaštitu i koji im je naložio da me moraju
pustiti da završim ediciju. Ona se i pojavila, pa imam pravo
misliti da sam pobijedio. No, morate imati distancu prema samome
sebi. Morate i samoga sebe ironizirati. Primjerice, Jergović
kontrolira Jutarnji list i mimo njega se ne može ništa objaviti.
S njime sam imao niz polemika u beogradskim i zagrebačkim
medijima po kojima smo se “preganjali”. Kada je izdana edicija,
pojavio se u Jutarnjem listu tekst jednog mladog novinara s
velikom fotografijom gospođe Vjekoslave Huljić, jer u
enciklopediji imamo članak o njoj. Stoga smo kritizirani što smo
dali prostor njoj ili Mili Budaku, a nismo Ivici Đikiću ili
Predragu Luciću. Bio sam kod Zorana Kravara, svog zamjenika u
enciklopediji, uistinu sjajne osobe, kada me zvala novinarka Lina
Kežić i zatražila izjavu na tu temu. Održavao se tada Interliber
i svi su na sajmu to komentirali. Konzultirao sam se sa
suradnicima o tome zašto je V. Huljić uvrštena u enciklopediju.
Izdala je četiri knjige za djecu. Dijana Zalar, koja je uređivala
dio u enciklopediji koji se odnosi na književnost za djecu, rekla
je da se radi o dobrim knjigama i da V. Huljić treba imati svoje
mjesto u enciklopediji. Pohvalne članke o njezinoj književnosti
pisali su prominentni kroatisti kao što su Milovan Tatarin ili
Julijana Matanović. Dakle, V. Huljić je uvrštena kao netko tko
već 20 godina piše za djecu i čiji su radovi uvršteni u školsku
lektiru. Đikić nije ušao, a upravo je on prvi zamolio za intervju
i Feral Tribune je pokrenuo čitavu lavinu pisanja u prilog
enciklopedije. Sada ispada da sam zanemario ljevičara Đikića. No,
članka o njemu nema, jer je prva njegova knjiga “Cirkus Columbia”
objavljena 2004., a druga znatno kasnije, dok je naš kriterij da
se u enciklopediji ne mogu objaviti autori samo jedne knjige.
Uglavnom, tu nas je Jergović, odnosno njegov novinar “zeznuo”.
Prigovaraju mi neki da sam ustaša. Oni koji me poznaju ili samo
preko facebooka odražvaju kontakte sa mnom znaju da to ne stoji.
Ne doživljavaju me baš kao ustašu, no tako me se prikazuje jer
sam objavio članak o Budaku, iako je objavio dvadesetak knjiga i
značajan je u hrvatskoj međuratnoj književnosti. Jest ustaša, ali
se tu ne radi o davanju priznanja kao što je imenovanje škole ili
ulice po njemu, nego samo o hladnom i objektivnom registriranju
da postoji taj pisac i da predstavlja nešto. Ako bismo gledali po
omjerima, Budak ima 150 redaka, a Miroslav Krleža pet stotina u
enciklopediji, što govori i o preferencijama. Jergović je odlučio
prokazati me kao ustašu. Prije toga, 2008., me napao u BH-danima.
Izrekao je da sam velikohrvatski nacional-šovinist i da se znojim
kao zvijer. Nazvao me tada Viktor Ivančić i ponudio da odgovorim
na to. A što da odgovorim? Oni koji me poznaju u Hrvatskoj sada
će osvijestiti koliki sam nacionalist s dna kace, a i ne škodi da
se o meni malo i priča kao takvome. Istina je i da se znojim. Na
to mogu jedino odgovoriti Jergoviću da ima neprirodno veliku
glavu. Nije to razina polemike koja mi je zanimljiva. Nije mi
bilo bitno što će reći Jergović, jer nije nikakav stručnjak za
enciklopedistiku. Pisac je koji ima svoje mjesto u hrvatskoj
književnosti, no u ovom slučaju se ne može pojaviti kao arbitar.
Međutim, da se vratim na to kako ne smijemo raditi fetiš od svog
rada niti idealizirati samoga sebe. Iako mi je napravljena
nepravda objavom ogromne fotografije inače dobro držeće dame i
sugeriranjem da je ona glavni pisac zastupljen u Hrvatskoj
književnoj enciklopediji, poglavlje sam nazvao “Kokolo moj” po
hitu Magazina. Što mi preostaje nego se zezati na svoj račun.
Nužno je olabaviti kada se komentira iz naknadne perspektive. Sve
što iznosim o mobbingu u Leksikografskom zavodu mi i danas
zastrašujuće zvuči. Mogao sam navesti još desetak primjera.
Primjerice, slučaj šikaniranja filozofa koji je doktorirao u
Heidelbergu. U Leksu se sastanu različiti, pa i popiju pokoju
čašicu. Vlaho je, kojeg su zbog strahovlade nazvali Straho-Vlaho,
znajući da je to dio tradicije, uletio u sobu iz koje je čuo
smijeh i poslao tog filozofa na vađenje krvi da se ispita
količina alkohola u organizmu. Ovaj je otišao sa šoferom u
bolnicu, a dežurni liječnik mu je rekao da mu ne pada na kraj
pameti vaditi krv iz tog razloga i raspitivao se po čijem nalogu
bi on to trebao napraviti, da mu to samo policija može narediti.
Geograf Đuro Fabijanić je počeo uzvraćati Vlahi na njegova
izderavanja. Bogišić je sav usplahiren sazvao sve glavne urednike
i šefove odjela da im kaže kako je takvo ponašanje nedopustivo,
da moramo sazvati podčinjene i objasniti im da se ravnatelj mora
poštivati. Odgovorio sam mu da se ravnatelj prema podčinjenima
mora ponašati ispravno, odnosno da se ne smije derati na njih.
Posjeduješ li pravi leadership ili ne? Podivljao je na
to i rekao da ne može razgovarati tako. Nije se usuđivao izravno
sukobiti sa mnom, pa je pozvao moju tajnicu. Vlaha sam inače
doveo u Leksikografski zavod, zbog čega su mi drugi prigovarali
kasnije. Objavio sam 1983. knjigu “Mlada proza”. Bogišić je tada
bio u tijesnoj sprezi sa Stipom Oreškovićem, predsjednikom
omladinske organizacije, politički vrlo eksponiranoj ličnosti.
Objavio sam tada kritički tekst o Goranu Babiću u Književnoj
reči. Vlaho me napao na naslovnici Studentskog lista kao nekoga
tko nije dovoljno ideološki pravovjeran i koji kritički
propitkuje Babića, neprijepornu vrijednost lijeve misli. Nisam
imao velikih problema zbog toga. Bio sam relativno mlad. Rekao mi
je Ivo Cecić, tadašnji ravnatelj Zavoda, da ga je zvao Jure
Bilić, član Predsjedništva CK SKJ, i raspitivao se o meni. No,
Cecić me uzeo u zaštitu i nisam imao problema. Međutim, 1985.
dolazi mu mladi novinar da s njime napravi intervju. Tada sam baš
započeo projekt izrade Krležijane. Cecić me zvao i pita bih li
primio mladog suradnika koji kaže da sam njegov kritičarski idol.
Kad mi je rekao da se radi o Bogišiću, zbunio sam se, jer je
prije par godina napisao uspaljeni tekst protiv mene. No, želiš
se napraviti velik, širok, ne želiš biti zlopamtilo, pa sam
pristao da dođe na razgovor, da vidim tu junačinu. Dođe Bogišić,
sav skrušen, počne govoriti kako me redovno prati i da žali zbog
teksta u kojem me napao i pitao me bih li ga mogao uključiti u
izradu Krležijane. Propitao sam ga, da ustanovim koliko poznaje
Krležin opus i uvidio da ga poznaje. Počeo je raditi, vrlo je
umiljat, prekrasan, no u jednom trenutku mi je ispričao nešto na
što sam zaboravio, ali sam se kasnije prisjetio tog razgovora.
Valjda se htio predstaviti važnim, pa je spomenuo da je bio
vodnik-stažist koji je završio školu rezervnih oficira u Bileći.
Nakon obuke se odlazilo u garnizorne. Rekao mi je da je bio jako
oštar – ako bi vidio u spavaonici da netko nije dobro zategnuo
posteljinu, uzimao ju je i bacio u dvorište. Bio sam običan
vojnik i samo sam čuo da postoje takvi manijaci. Vani je prašina
u najboljem slučaju, može biti i blato, a samo jednom tjedno
dobivaš čistu posteljinu. To uistinu govori o sadističkoj
prirodi. No, u sedam ili osam godina koliko je radio u našoj
redakciji nismo s njime imali baš nikakvih problema. Postoji i
druga priča o njegovom početku u Leksu. Godinu nakon što je počeo
raditi objavljuje se knjiga “Četiri dimenzije sumnje” s esejima
J. Matanović, Miroslava Mićanovića, Krešimira Bagića i Bogišića
koji mi je knjigu poklonio uz naznaku da me spominje. Nisam mogao
vjerovati – uvrstio je tekst o mojoj knjizi kojeg je objavio
1983., ali bez negativnih sudova. Ostavio je 60 posto teksta, a
umjesto negativnih je ubacio afirmativne sudove. Rekao sam mu da
smo zaboravili na tu epizodu i da taj tekst nije uopće trebao
objavljivati i da je smiješno što je od negativnog učinjen
pozitivan tekst. Bilo je to poltronski s njegove strane, ali
nisam primijetio da će se to razviti u oblik sadističke zloće u
trenutku kada mu se povjeri vođenje organizacije s dvije stotine
zaposlenih i da će iz čiste ljubomore raditi protiv projekta
kojeg sam vodio i na kojem je radilo tri stotine suradnika. Kad
kažem da je bio ljubomoran ispada da se pravim važan, pa se
osjećam loše, jer se u knjizi složeno objašnjavaju mehanizmi i
trudio sam se biti skromniji. Zašto Leksikografski zavod
“Miroslav Krleža” ima dva ravnatelja? Na čelu Zavoda
1990., kad su nastupale političke i društvene promjene, bio je
Vlado Pezo, jedan pametan Imoćanin. To je jedan od onih
socijalističkih direktora koji bi jednako funkcionirao i na čelu
Elektroprivrede. Nije specijaliziran za nešto, nego je “opći
smjer”. Imao je svog zemljaka Antuna Vrdoljaka u Predsjedništvu
Republike Hrvatske koji mu je bio veza. Dok je bio pomoćnik
ministra kulture Stipe Šuvara brinuo se da Vrdoljak dobiva
sredstva za snimanje filmova. Dakle, potegnuo je svoje veze, jer
je bilo jasno da nakon političkih i društvenih promjena ne može
ostati na čelu Leksikografskog zavoda, pa je predloženo da ostane
ravnatelj, ali da se konstituira pozicija glavnog ravnatelja koju
je obnašao akademik Dalibor Brozović, ugledni filolog. Franjo
Tuđman ga je izravno postavio i Brozović je funkcionirao i kao
politički i kulturni kišobran za Pezu koji je nastavio godinama
još raditi tu vrstu posla. Ostalo je potom po inerciji da imamo
dva ravnatelja. “Običan” ravnatelj je, recimo to tako, “izvršni
direktor”, a glavni ravnatelj je reprezentativan, netko tko može
raditi, ali i ne mora. To je na neki način počasna funkcija i
sinekura. Glavni ravnatelj može upravo zbog te reprezentativnosti
biti i osoba starija od 65 godina. Ladan je glavni ravnatelj bio
sa 76 godina. Smrt ga je zatekla na toj funkciji. Kako je Bogišić
bio na važnijem mjestu u proizvodnom procesu, Zagrebom se počelo
govoriti kako Leksikografskim zavodom ne upravlja Ladan, nego
Bogišić. Ta je glasina došla do glavnog ravnatelja. Naljutio se,
sasvim opravdano, jer se stječe dojam da njegovo mišljenje nije
bitno, nego se uvažava isključivo Bogišićev stav. Ladan je stoga
u nekom društvu rekao: “Ma kakav Bogišić? On je samo
moj major domus”. Za to je čuo Bogišić. Što
je major domus? Onaj koji upravlja plemićkim
imanjem. Dakle, Ladan je grof, a ovaj je upravitelj imanja. No,
Bogišić je pokazao da zna zatomiti svoju taštinu, pa je nam je na
jednom kolegiju rekao: “Uostalom, ovdje sam samo vaš major
domus”. Pazio je da ne uđe u sukob s glavnim ravnateljem koji ga
je ponizio, nego je to pretvorio u zafrkanciju: “Ja
sam major domus koji se brine da u Zavodu ima
dovoljno toaletnog papira, da se knjige šalju u tiskaru, a vama,
gospodo, omogućujem da se bavite visokom znanošću i da stvarate
svoje enciklopedije”. Dakle, ni Đavo nije tako crn kao što smo ga
doživljavali. Literarni mehanizmi traže da likovi ne budu plošni.
Mile Sokolić: Kako ste to tada proživljavali? Je li Vam
sada lakše govoriti o tome što se tada događalo? Vlaho
se, s obzirom da sam ga doveo u Zavod, klonio otvorenih sukoba sa
mnom. U samome početku je rekao da ne može sa mnom pregovarati,
nego je taj dio posla prenio na Ladana, a istodobno je raspirivao
osjećaj ugroženosti kod Ladana u odnosu na mene. S glavnim
ravnateljom je isprva suradnja bila harmonična, no ubrzo se
pročulo – a možda sam se i hvalio, neću reći da nisam – kako
počinjemo raditi na izradi Hrvatske književne enciklopedije koja
je moje životno djelo. Potom su mi se za kratko vrijeme javili
predstavnici triju novinskih redakcija i zatražili intervjue. Ti
razgovori su objavljeni u Večernjem listu, Vjesniku i Jutarnjem
listu. Stigla mi je poruka od Ladana da nije u redu da dajem
toliko intervjua. To sam čak i prihvatio, no rekao sam mu i da ne
mogu odbiti novinare kada zatraže razgovor sa mnom, jer mi drugi
put neće izaći u susret. Napravio sam nekoliko loših poteza. Kad
je Vlaho Ladana upozorio da će način izrade enciklopedije
ugroziti Ladanov prestiž, da mu radim o glavu i da sam ohol, pa
da dovodim autoritet u pitanje. Zatim su tražili da izmijenimo
koncepciju, da to ne bude istraživačka enciklopedija, nego
leksikončić s malim člancima, da moramo u potpunosti izmijeniti
izgled enciklopedije. Približavala se četvrta obljetnica Ladanova
vođenja Zavoda. Zamolio sam Vlahu – s obzirom da mi je i dužan,
jer sam ga primio na posao – da se vratimo na moj koncept
trosveščanog izdanja. Odgovorio mi je da Ladan to neće dopustiti,
na što sam uzvratio kako Ladan ionako ide uskoro u mirovinu –
tada je imao 73 godine. U istome trenutku sam shvatio da sam
napravio veliku pogrešku. Rekao sam da Ladan treba u mirovinu i
Vlaho me samo treba citirati da glavni ravnatelj pomisli kako ga
tjeram u penziju. U Bogišićevoj reinterpretaciji je ispalo da
želim smijeniti Ladana. Inače, priče o taštinama su zgodne. Tako
me 2009. zovu iz Globusa sa željom da naprave veliku reportažu o
skorom izlasku naše enciklopedije. Ninoslav Pavić, vlasnik EPH,
je igrao zanimljivu igru. Prepustio je Jutarnji list Jergoviću i
uistinu nas je ta novina stalno napadala. U isto vrijeme Pavić ne
želi igrati samo na kartu Jergovića, a u krajnjoj liniji se
poznajemo godinama, jer smo skupa radili u redakciji Studentskog
lista gdje sam bio urednik kulture, a on zamjenik glavnog
urednika. Stoga je odlučio podržati nas preko Globusa. Dogovorio
se s Nenadom Polimcem, glavnim urednikom, da Darko Hudelist,
njihov vodeći novinar, napravi reportažu o izradi Hrvatske
književne enciklopedije. Ovaj je napravio veliku, prekrasnu,
reportažu na punih sedam stranica. Pitao sam suradnika iz
enciklopedije novinara Marka Grčića je li moguće da je takva
reportaža napravljena bez Pavićevog znanja. Odgovorio je kako je
to nemoguće. Broj ranije u Globusu je Denis Kuljiš napisao članak
protiv Bogišića kojeg je prikazao kao nekakvog mahnitog luđaka, a
sada se u narednom broju pojavljuje tekst o našoj enciklopediji u
kojem iznosim kako će to biti trosveščana edicija. Dali smo
novinaru čak i faksimile, dijelove prijeloma, da vidi kako će to
izgledati. Nakon dva ili tri dana Bogišić, koji je već tada bio
glavni ravnatelj, jer je Ladan u međuvremenu preminuo, saziva
ravnateljstvo na temu koliko će svezaka imati enciklopedija.
Predlažem tri sveska, jer imamo 270.000 redaka, svaki svezak ima
oko 90.000 redaka. To je u okviru standarda. Vlaho odjednom kaže
da ne mogu biti tri sveska. Odlazim ljut sa sastanka, nismo
nikakav dogovor sklopili, odjednom trči za mnom novi ravnatelj
Bruno Kragić i kaže mi: “Kako ne razumiješ? U intervjuu si rekao
da će biti tri sveska, a on želi pokazati da ne može biti tvoja
zadnja, nego da moraju biti ili dva ili četiri sveska”. Prihvatio
sam četiri, nešto tanja. Svesci imaju po 70.000 redaka. Stoga,
sada imate enciklopediju u četiri sveska. Sanader je postavio
Bogišića za glavnog ravnatelja nakon naših spektakularnih svađa i
nakon što je intervenirao i tražio da se nastavi rad na
enciklopediji. Neki su mi objasnili da je Bogišić imao stare veze
s Oreškovićem, koji je bio predsjednik Uprave EPH, medijskim
koncernom koji je tada imao tijesne veze sa Sanaderom. I Jergović
je, sjećate se, napravio grandiozni intervju sa Sanaderom.
Navodno je EPH izlobirao, na iznenađenje čitave javnosti, da
Vlaho postane glavni ravnatelj. Borivoj Vitas: Ribić nije
baš odigrao pozitivnu ulogu? Za njega su govorili da je
bio u tijesnoj sprezi s Bogišićem. Njegov sindikat je godinama
koristio naše prostorije za svoje godišnje skupštine. Navodno su
zajedno i studirali. Da jesu u nekoj vrsti sprege znamo po tome
što je ogranak sindikata u Leksikografskom zavodu bezuspješno
tražio od središnjice da reagira. Pritužbe su slane i
Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. U jednom je trenutku
Ribić od naše sindikalne organizacije zatražio da, ako baš želimo
da središnjica reagira protiv Bogišića, svatko od nas mora doći u
središnjicu i deponirati potpis. Naravno, kada su zaposlenici
čuli što moraju učiniti, plus što su do njih dopirale informacije
kako je Ribić povezan s Bogišićem, ustrašili su se i od 150
članova sindikata potpise je deponiralo samo 30. Postojala je,
dakle, priča o povezanosti njih dvojice. Ribić stupa na scenu
kada prijetim konferencijom za tisak. Koristi tada slabost
ravnatelja, koji je ranije odbijao isplatiti zaostatke božićnica
sa zateznim kamatama, jer mu ministarstvo nije doznačilo ta
sredstva, da ih isplati. Tako je Ribić pokazao radnicima kako se,
eto, može na fin način sve dogovoriti s upravom. Ribić je tako
pridobio sindikalnu organizaciju na Bogišićevu stranu.
Predsjednik sindikalnog ogranka je odbio govoriti na tiskovnoj
konferenciji, iako je bilo dogovoreno da hoće. Međutim, nije od
mene tražio da mu vratim dopise u kojem opisuje situaciju u
Leksu. U knjizi donosim te dokumente koji govore o različitim
oblicima šikaniranja i teškim posljedicama. Nekoliko osoba je
nastradalo od kacrinoma, infarkta… Ne može se baš reći da je
svaka od tih bolesti izazvana šikaniranjem, ali postoji ozbiljna
sumnja u to. Izgledam od planine odvaljen. Bio sam besprijekornog
zdravlja i nikada nisam bio u bolnici. S 55 godina završavam na
operaciji žuči, a pojavi mi se i čir na želudcu. Te bolesti jesu
psihogeno izazvane. Tajnica moje redakcije Vesna
Radaković-Vinchierutti, koja je posebno šikanirana, dobiva rak, a
imala je 51 godinu. Dobila je rak na plućima i bila je pušačica,
pa se opet ne može tvrditi da je bolest posljedica šikaniranja.
Moj zamjenik također oboljeva od raka, mada izuzetno zdravo
živi… Ne može se otvoreno nekome reći da je sve to izazvao. Tri
osobe su bile ozbiljno povrijeđene onime što je iznijela na
tiskovnoj konferenciji bibliotekarka, koja se nije dala kupiti s
deset tisuća kuna. Sindikalne materijale o šikaniranju sam
podijelio, to je bilo objavljivano. Mimo mene je jedna skupina
djelatnika organizirala svoju konferenciju za tisak na kojoj su
iznosili slučajeve šikaniranja. Kolegici koja je invalid Bogišić
je odbio supotpisati zahtjev da joj se osigura parkirališni
prostor, jer “ne može ona imati parkirališno mjesto tik uz
parkirališno mjesto ravnatelja”. Borivoj Vitas: Je li
Bogišić i dalje ravnatelj? Nije. Unatrag tri godine je
smijenjen. Bilo mu je obećano da će dobiti diplomatsku službu, no
tadašnja ministrica Vesna Pusić je rekla da svi znaju da je lud,
a da ionako ima previše luđaka u diplomaciji. No, i dalje
radi u Leksikografskom zavodu s Vama. Kako izgledaju vaši
susreti? Nije baš da nešto puno razgovaramo. Uzbuđivao
se kad je čuo da knjiga izlazi. Pokušao je djelovati na izdavača
da povuče knjigu. Nije mu jednostavno, vjerujem. Djelo ostaje i o
njemu se dosta govori. Prva naklada je prodana. No, danas ne
možete niti kontrolirati kolika je prodaja. Imam iskustva s time.
Odjave od knjižara koje primate nisu povezane s isporukom novca
kojeg naplatite. No, u svakom slučaju knjiga ima dobar odjek.
Ranije sam objavljivao knjige eseja i književnih kritika.
Reakcije na njih su bile ohlađene, prilaze vam, čestitaju i
slično. Sada mi se događaju emotivne reakcije čitatelja.
Zaustavljaju me u tramvaju, kazalištu, na ulici… Zanimljivo – a
to mi je jako drago, jer je to pohvala vještini pisanju – urednik
kulture u crnogorskom listu Vijesti Balša Brković, sin
književnika Jevrema Brkovića, objavio je duplericu o knjizi.
Javlja mi da je oko 21 sat krenuo čitati pred spavanje, a da je
naposljetku čitao do pet sati ujutro. Anja Šovagović, s kojom
nisam politički istomišljenik, ali se poznajemo i cijenimo, mi je
poslala SMS u kojem kaže da sam napisao triler i da se sa
suprugom Draganom Despotom otima za knjigu, tko će je više
čitati. Nekidan na premijeri Figarova pira Naima Balić,
nekadašnja doministrica, mi je rekla da nije mogla prestati
čitati. Vrlo je emocionaliziran odjek. Nikada nije bila takva
reakcija na neku moju knjigu. Mnogi mi kažu da su prošli slične
situacije u životu. Ne bave se leksikografijom, ali vidite tako
koliko je mobbing učestao, pogotovo sada kada živimo nemilosrdni
kapitalizam u kojem se zaposlenici nemaju niti pravo braniti.
Imao sam neke medijske veze, poznat sam, pa sam mogao napraviti
konferenciju za tisak, ali što da učini jadna bibliotekarka koja
je satima morala zuriti u krivo posložene knjige ili kolegica
kojoj šef nije htio supotpisati zahtjev da joj Grad osigura
parking. Mile Sokolić: Kako je Jergović reagirao na
objavu knjige? Jergović stalno vodi ratove sa mnom.
Prije godinu me na dvije stranice u Jutarnjem listu optužio da
sam štovatelj Ante Pavelića. Da sam napisao neke tekstove kao
ministar kulture Zlatko Hasanbegović, možda bih se i uzbuđivao i
tražio da se dokumentiraju takve tvrdnje i tvrdio da sam samo
“antiantifašist”. Glupo mi je kada me tako optužuju. Često na
njegove napade u Jutarnjem listu odgovaram preko facebooka. Dosta
sam aktivan na toj društvenoj mreži i imam oko pet tisuća
prijatelja. Ranije bih morao moliti nekoga na nekom portalu da
objavi moj odgovor, jer su me odbijali u redakciji Jutarnjeg
lista, a sada odgovorim na facebooku. Mnogi ne primijete njegove
napade na mene, očigledno se tiskani mediji sve manje prate, pa
me pitaju zašto se toliko bavim Jergovićem. Samo odgovaram na to
što me potkačio. Knjigu nije prokomentirao. Očigledno su Bogišić
i on odlučili da ne napadnu javno knjigu, jer znaju da bi joj
samo napravili dodatnu reklamnu. Možda im to i nije najgora
taktika. Mirjana Cibulka: Na kojoj je funkciji Bogišić u
Leksikografskom zavodu? Leksikografski je savjetnik. Ima
najvišu leksikografsku plaću. Na početku je bila otvorena opcija
da postane konzul u Kotoru ili nešto slično, ne znam na što je
već aspirirao, no kad je ta opcija propala, ponudili su mu da
započne izradu leksikona o Dubrovniku. S obzirom da je iz
Konavala, to bi bio lijepi piece of cake. Mogao bi se tako
pred lokalnom sredinom istaknuti kao autor koji ostavlja bitan
trag u povijesti Dubrovnika. Međutim, izgleda da pati od neke
vrste nesigurnosti. Ne usuđuje se sam ući u takav projekt, pa je
izrazio želju da bude glavni urednik Hrvatskog biografskog
leksikona, jer bi imao mrežu urednika i pomoćnika, a samo bi
potpisivao što su drugi napravili. Dio zaposlenika se plaši da bi
u novoj političkoj konstelaciji, sada nakon promjene vlasti,
mogao postati ponovno glavni ravnatelj. Može se dogoditi da se
opet umili nekome. Zanimljivo je kako se umiljavao. To je oblik
socijalne intelegencije. Bogišića je na čelno mjesto Zavoda
dovela lijeva vlast. Kada je HDZ pod Sanaderovim vodstvom
pobijedio na izborima, mora se približiti toj opciji. Novom
premijeru kreće iz minus pozicije, budući da je Sanader s Antom
Stamaćem svojedobno objavio antologiju domoljubne lirike “U tom
strašnom času”, a Bogišić je na nagovor Slobodana Prosperova
Novaka, koji je tada nešto ratovao sa Stamaćem i Sanaderom,
napisao negativnu kritiku te antologije. Dakle, Bogišić sa
Sanaderom ima “minus popudbinu”. No, započinje niz okršaja, što
govori o nekoj vrsti njegove inteligencije. Izazove, recimo,
sukob unutar Matice hrvatske gdje se predstavi kao zagovornik
proeuropske sanaderovske linije nasuprot ognjištarskom
nacionalizmu Igora Zidića. Poliglot Zidić ispadne tako
ognjištarac, a ovaj sanaderovski orijentirani intelektualac.
Odlučeno je da Zavod radi Arheološki leksikon. Kome je Bogišić
ponudio da bude glavni urednik? Pa Mirjani Sanader. Zna se tko
drži tri ugla kuće. Bila je dovoljno korektna da to ne prihvati,
nego je ponudila da njezin kolega s fakulteta Aleksandar Durman
napravi izdanje o arheološkim nalazištima u Hrvatskoj, što je
korektno uradio. No, ta Bogišićeva ponuda je bila oblik
približavanja Sanaderu. Zavod je tada baš izdao Hrvatsku likovnu
enciklopediju koja još nije bila tržišno eksploatirana, ali je
mudri, pametni, lukavi, prepredeni i prefrigani Bogišić ponudio
da se edicija “razbije” u nekoliko svezaka i ponudi za prodaju na
kioscima s Vjesnikom. Odjednom Bogišić postaje kolumnist
Vjesnika. Te kolumne nitko nije kužio, jer piše užasno konfuzno.
No, primjećivalo se da hvali Sanadera. I hvalio ga je iz broja u
broj dok nije počeo figurirati u njegovoj blizini. I meni je
imponiralo kada mi se ulagivao pokušavajući se zaposliti u
Zavodu. Moje kolegice Vesna i Jasna, kojima sam posvetio “Rat za
enciklopediju”, su me stalno zezale kako je Bogišić bio prilično
neuredan u ispunjavanju obveza. Svakog smo ponedjeljka imali
sastanak redakcije, a one su mi govorile: “Velimire, kako te
vozi. Kad nema ispunjenu normu, počne hvaliti neke tvoje radove
ili intervjue”. Zašto je Ladan podržavao
mobbing? Trebalo ga je poznavati. Bio je osoba mnogih
vrlina, velikog znanja, ali goleme taštine. Kada ulazite u
starije godine taština buja. To će se vjerojatno i meni dogoditi,
ako doživim te godine. Postaneš tada jako osjetljiv. Bogišić je
godinama radio sa mnom. Osjećao je neku vrstu zavisti i to se
očitovalo u nekim budalastim stvarima. Kolegice su mi govorile da
svaki put kada odem iz ureda sjedne za moj stol. Bilo mi je to
šašavo, ali ga nisam u tome htio onemogućiti, jer smo uistinu u
toj redakciji imali obiteljski odnos i kada bi Vlaho sjeo za moj
stol kao da je sjeo moj vlastiti sin. Nikad nisam mislio da bismo
mogli doći u sukob. Godinama sam pričao o tome da bih htio
započeti s radom na Hrvatskoj književnoj enciklopediji. Nije htio
ugasiti taj projekt, nego me istjerati iz njega, pa, kada je već
sav posao manje-više obavljen, pojaviti se kao spasitelj i
preuzeti zasluge. Kao vrlo vješt manipulator, Vlaho je shvatio da
je njegova pozicija takva da vrlo jednostavno može ostvariti
svoje namjere tako da neprekidno podmeće klipove u odnosu Ladana
i mene. To je jako dobro funkcioniralo, jer sam dvadesetak godina
mlađi, prilično eksponiran i Ladan se na neki način zbog toga
osjećao ugroženo. Imali smo okršaj na početku afere u emisiji na
Novoj TV koju je tada vodila Hloverka Novak-Srzić. Uredila je
jednosatnu kontakt-emisiju u kojoj je bilo petoro sudionika.
Žestoko smo se tu pokefali Ladan i ja. Odjednom mi je počeo
prigovarati da sam nedovoljno posvećen izradi Hrvatske književne
enciklopedije, jer istodobno radim nekoliko drugih poslova,
između ostalog uređujem Sarajevske sveske. Bio sam začuđen. Da mu
ponude da u njegovoj Bosni – jer on je Bosanac – da bude glavni
urednik jednog časopisa, bi li to uistinu odbio? Smatrao sam to
nesklapnim s onime čime se čitav život bavi. Odgovorio sam mu da
svatko kome se ponudi da bude glavni urednik u nekoj od bivših
država, da je to neka vrsta počasti, a ne i smetnja osnovnom
poslu. Tih godina nisam išao niti na jednu promociju ili tribinu,
a da sam žrtvovao radni dan. Svakog dana sam bio na radnom mjestu
od devet do 19 sati. Nikada nitko u redakciji za te prekovremene
sate nije dobio niti kunu honorara. S obzirom da ste mu
“zaprijetili” da ćete napisati ovu knjigu, jeste li je poslali
Bogišiću? Nisam. Bilo bi to cinično. Knjiga je i
vrijednost. Moram je kupiti da je poklonim, a nije to zaslužio.
Neki su me pokušavali nagovoriti da odustanem od knjige, pa i
izdavača, koji je odgovorio da će netko drugi izdati djelo, ako
ga on ne izda. Znam da sam ušao na područje vrlo osjetljivih
odnosa. No, zanima me autobiografski žanr, a u autobiografijama
govorite i o onima s kojima ste se sukobljavali. No, nije ovo
knjiga samo o sukobljavanju. M. Gotovac je rekla da je ovo prije
svega knjiga o prijateljstvu. Mnoge stranice knjige posvećene su
prijateljstvu sa Zoranom Kravarom, sjajnim čovjekom kojem ću
posvetiti ovu knjigu. Posvećene su i Jasni i Vesni, suradnicama
koje me niti jednog trena nisu pustile da ostanem sam. To je
knjiga o mukama kroz koje smo prošli, iz kojih smo neki od nas
sretno izašli, ali i knjiga o prijateljstvu. Bilo bi mi jako
drago, ako bi netko to osjetio. Mare Kušan: Kako Vam je
bilo raditi s Dževadom Karahasanom? Vrlo je inteligentan
čovjek goleme erudicije. Imate pisce koji dopuštaju da s njima
raspravljate unaprijed, da im pomažete. Dževad ima u glavi gotov
projekt. Vrhunski je erudit. Posebno ga zanima sraz religija i
svjetonazora. Uistinu je enciklopedijske pameti. Kad se vidim s
njime najradije bih šutio – a vidite da sam pričljiv dosta – i
slušao. To je velika mudrost. Mare Kušan: Hoćemo li ga
vidjeti uskoro u Hrvatskoj? Ima drugi domicil u
Hrvatskoj, jer je nedavno kupio stan u Puli. Mare Kušan:
Hoće li biti hrvatskog izdanja trećeg nastavka o Omeru
Hajamu? Pojavilo se bosansko izdanje. Nisam mu to mogao,
nažalost, tiskati, jer se Profil našao u financijskim problemima.
U proljeće sam dobio tu knjigu, no nisu pokazali interes za
objavljivanje s obzirom da su u novčanim problemima, a da se
Karahasonove knjige prodaju u tristotinjak primjeraka.
Mare Kušan: Zašto nije dovoljno cijenjen? Ima
njegovih djela koja su bila izuzetno prodavana kao što je,
primjerice, “Dnevnik selidbe”. Karahasan je napravio veliku
svjetsku karijeru. Objavljuje u Suhrkampu, vodećem njemačkom
izdavaču. Prije desetak godina sam bio na frankrurtskom sajmu.
Suhkamp je imao pano s velikim portretima svojih glavnih autora,
a većina su bili nobelovci. Među njima je bio i Dževadov portret.
Jedan je od vodećih europskih intelektualaca. Izuzetno je pametan
čovjek, no naša publika ne voli tu prepametnu literaturu. Nekome
se velika pamet pojavljuje i kao opterećenje. Miroslav
Katić: U kojem smjeru će se razvijati leksikografija i
Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” posebno? Gase se
tiskana izdanja Britannice i Brockhausea. Naš pandan tim
enciklopedijama, Opća enciklopedija, je izašla u više od 200.000
kompleta. Četvrto izdanje Opće enciklopedije prodano je u pet
tisuća primjeraka. Danas je na internetu, jer gotovo da više nema
smisla izdavati tiskana izdanja općih enciklopedija – ne mogu
izdržati konkurenciju Wikipedie. Mogli smo reći prije sedam ili
osam godina da je Wikipedia loša, da je rade amateri, no čak je i
hrvatsko izdanje dopunjeno i usavršeno. Postoje administratori, a
oni su u biti redaktori tih knjiga. Vrlo često sveučilišni
profesori, dakle vrhunski stručnjaci, pišu članke na Wikipediji.
O engleskom ili američkom izdanju uopće neću niti govoriti. S
druge strane, a moram to reći, nažalost, kao ljubitelj
enciklopedija i netko tko živi s enciklopedijama čitav život, a
knjigu doživljava kao artefakt – volim miris knjige i volim
listati knjigu – kada nešto pišem i trebam brzo informaciju,
lakše mi je kliknuti na Internet i posjetiti potražiti
informaciju, nego posegnuti za tiskanim izdanjima enciklopedija
koje su mi nadohvat ruke. Još neko vrijeme će biti potrebe za
specijalističkim izdanjima u tisakom formatu. Kada smo objavili
Hrvatsku književnu enciklopediju Robert Perišić je došao
napraviti intervju sa mnom. Rekao sam mu da vidim mogućnost
komercijalne eksploatacije ove enciklopedije, jer 70 posto
podataka u njoj, pogotovo ono što se odnosi na staru književnost,
nije prisutno na internetu. Pogledao me iskosa. Veliki je fan
interneta. Rekao mi je da će već sutra “manijaci” prenijeti
informacije iz naše enciklopedije na Internet. Neko vrijeme se
mogu tiskati specifična izdanja kao što su regionalne
enciklopedije, specifični leksikoni kao što su o Marinu Držiću
ili Antunu Gustavu Matošu, a bilo bi lijepo i da se o Tinu
Ujeviću izradi. Međutim, jedina moguća specijalizacija Zavoda će
biti da nema više 140 zaposlenih i da radi na proširivanju i
dopunjavanju naših kapitalnih edicija i informacija o Hrvatskoj,
hrvatskoj kulturu i hrvatskoj povijesti, dakle da neprekidno
“filaju” Internet i naša izdanja na internetu novim podacima. To
nije samo problem leksikografije. Što tehnološke promjene donose
bibliotekama? Što u trenutku – a taj će trenutak vrlo skoro doći
– kada periodika ili fundusa biblioteka bude u cjelosti prisutna
na internetu? Tada će čitaonice biti potrebne samo onima koji
nemaju mjesto za čitanje i rad. Neven Cetinjanin: Želi li
se Leksikografski zavod baviti multimedijalnim projektima,
snimanjem kratkih dokumentarnih filmova, da se bavi i
videom? Moguće je. Ne znam hoćemo li snimati filmove.
Leksikografsku karijeru pomalo privodim kraju. Ima mladih i
sposobnih u Zavodu. Prije 40 godina sam se zaposlio u ondje i bio
sam siguran da ću u Leksu dočekati mirovinu. Volio sam taj posao.
Da mi je netko prije deset godina rekao da će se ugasiti
Britannica i da neće postojati leksikografija, ne bih vjerovao u
to, a vidimo da se to događa. Sjećam se da sam kao mladi pisac
odlazio u novinske redakcije i tiskare. To mi je bilo
fascinantno. Ti grafički radnici su najčešće bili pijani, ali su
tako vješto operirali olovnim slogovima, da me to šokiralo. Tko
bi rekao da će to tako brzo postati zastarjel način rada. Već se
osamdesetih godina prelazi na računalni tisak i odjednom je jedna
vrsta poslova iščeznula. Neće nestati enciklopedije. Internet je
jedna velika enciklopedija. Takva vrsta posla ne iščezava. No, to
prestaje biti profesija, a postaje uzgredni posao sveučilišnih
profesora i diletantima koji su imali ambicije pisati
leksikografske članke. Danas to rade oni koji ne žive od pisanja
leksikografskih natuknica. Sjećam se kako je Kravar imao
fascinantnu kolekciju originalnih CD-ova klasične glazbe. Nije
priznavao ništa osim klasične glazbe. Potrošio je na opremu
stotinu tisuća eura, od svukuda je nabavljao albume. Prije četiri
ili pet godina sam mu rekao da sve što ima u fonoteci može
skinuti s interneta. Dosta se kužio u Internet, ali to nije htio
prihvatiti. Teško se suočiti s time da nešto u što si uložio
čitav život biva potpuno obezvrijeđeno. Razgovarao Marin
Bakić/Aktiviraj Karlovac Fotografije Igor
Čepurkovski/Gradska
knjižnica