Baš kao danas pojam “reformi”, tako je jedno vrijeme pojam
“poduzetničkih zona” bio mantra političara na svim razinama kao
da je upravo to spasonosna formula kako od Hrvatske napraviti
Švicarsku. Kao i obično, bili su u krivu, bar što se tiče
Karlovačke Županije. Od njih 43, u koje je u razdoblju od 2004.
do 2013. uloženo 125 milijuna kuna, čak 26 je izvan funkcije.
Nije prvi put da se gradilo od krova i bez predodžbe što bi tamo
trebalo biti. Prvo urediti zonu, a onda vabiti poduzetnike je
prilično naivna ideja, i pokazalo se promašena metoda, posebno
ako se zone misle napuniti malim gospodarskim subjektima.
Hrvatska je imala i ima problem što ne raspolaže ogromnim
površinama na kojim a bi veliki ulagači, recimo iz auto
industrije, izgradili svoje proizvodne pogone. To je recimo
Slovačka prepoznala i danas je zemlja s najviše proizvedenih
automobila po glavi stanovnika u Europi. Mi smo zaglibili s
krivom predodžbom da će nas malo poduzetništvo učiniti
prosperitetnim. I prošli je sustav imao brige s industrijskim
zonama, ali slatke, reklo bi se sudeći po tekstu iz prošlosti.
Imali smo poduzeća koja su mogla proizvoditi puno više, ali se
nisu imala gdje širiti. Iz današnje perspektive, i bolje da nisu
s obzirom da je riječ bila o “prljavim” industrijama u
neprihvatljivoj kohabitaiji sa stambenim četvrtima u centru
grada. Ovako je bolje pa makar ih zamijenili notorni trgovački
centri koji zapošljavaju malo ljudi i ne stvaraju novu
vrijednost. Loše je što se te industrije nisu proširile na nekoj
od industrijskih zona na periferiji već su jednostavno nestale u
pretvorbenom kaosu i pljački. Karlovac “tijesan” za industriju,
Karlovački tjednik, Baš kao danas pojam “reformi”, tako je jedno
vrijeme pojam “poduzetničkih zona” bio mantra političara na svim
razinama kao da je upravo to spasonosna formula kako od Hrvatske
napraviti Švicarsku. Kao i obično, bili su u krivu, bar što se
tiče Karlovačke Županije. Od njih 43, u koje je u razdoblju od
2004. do 2013. uloženo 125 milijuna kuna, čak 26 je izvan
funkcije. Nije prvi put da se gradilo od krova i bez predodžbe
što bi tamo trebalo biti. Prvo urediti zonu, a onda vabiti
poduzetnike je prilično naivna ideja, i pokazalo se promašena
metoda, posebno ako se zone misle napuniti malim gospodarskim
subjektima. Hrvatska je imala i ima problem što ne raspolaže
ogromnim površinama na kojim a bi veliki ulagači, recimo iz auto
industrije, izgradili svoje proizvodne pogone. To je recimo
Slovačka prepoznala i danas je zemlja s najviše proizvedenih
automobila po glavi stanovnika u Europi. Mi smo zaglibili s
krivom predodžbom da će nas malo poduzetništvo učiniti
prosperitetnim. I prošli je sustav imao brige s industrijskim
zonama, ali slatke, reklo bi se sudeći po tekstu iz prošlosti.
Imali smo poduzeća koja su mogla proizvoditi puno više, ali se
nisu imala gdje širiti. Iz današnje perspektive, i bolje da nisu
s obzirom da je riječ bila o “prljavim” industrijama u
neprihvatljivoj kohabitaiji sa stambenim četvrtima u centru
grada. Ovako je bolje pa makar ih zamijenili notorni trgovački
centri koji zapošljavaju malo ljudi i ne stvaraju novu
vrijednost. Loše je što se te industrije nisu proširile na nekoj
od industrijskih zona na periferiji već su jednostavno nestale u
pretvorbenom kaosu i pljački. Karlovac “tijesan” za
industriju, Karlovački tjednik, 16. rujna 1980.
Kada je prije desetak godina na području karlovačke općine prvi
put aktualizirano pitanje izgradnje novih industrijskih zona (kao
preduvjet razvoja privrede), onda se na ovu problematiku gledalo
s dosta rezerve. Bilo je naime teško povjerovati da će već 1980.
godine daljnji razvoj udruženog rada ovisiti o prostoru za
gradnju novih industrijskih kapaciteta. Kao ilustraciju ovom
valja napomenuti slučaj karlovačke građevinske industrije KGK,
koja uz planirane investicije do 1985. godine može čak 3 puta
povećati proizvodnju, ali to je dovedeno pod znak pitanja jer
postojeći urbanistički plan ne dozvoljava da se na sadašnjem
prostoru grade novi kapaciteti, a uz to, što posebno brine, ne
postoje uvjeti da se ovi kapaciteti grade u novoj industrijskoj
zoni, jer jednostavno nije do sada izgrađena. Uz KGK, u sličnom
položaju nalazi se i tvornica kože, obuće i gumenih proizvoda
“Josip Kraš”, karlovački DIP itd. Sve skupa to upozorava da je
između planova radnih organizacija i planirane gradnje u
općinskom dokumentu došlo do ozbiljnih raskoraka. Kakve su
posljedice ovog stanja, nije teško predvidjeti. Stoga smo
pokušali naći odgovor koji je razlog da se ne ostvaruju osnovne
projekcije razvoja utvrđene u općem planu što je, među ostalim,
bilo zacrtano kao prioritetni zadatak u ovom srednjoročnom
planskom razdoblju.
“U ovom trenutku, kada se već mogu dati ocjene tekućeg
srednjoročnog planskog razdoblja, sa sigurnošću možemo reći da je
došlo do ozbiljnih raskoraka između planiranog razvoja i onog što
je učinjeno”, kaže Nevenka Neralić – Milivojević, predsjednik
Izvršnog vijeća karlovačke Općinske skupštine. Kratko rečeno, u
ovom srednjoročnom planu (kad je riječ o gradnji nove
industrijske zone koja je trebala biti izgrađena između brze
ceste, Kupe i Ulice Lole Ribara) zahvatili smo prevelik “zalogaj”
koji nikako nismo mogli “progutati”.
“Od ovakve ocjene nitko ne bježi, no sada je mnogo važnije ne
kritizirati (za što ima razloga) već pitati što učiniti da se
stvore uvjeti za gradnju nove zone, koja prema sadašnjim
računicama zahtijeva ulaganje od oko 2 do 3 milijarde dinara.
Smatramo da se unatoč pozamašnim ulaganjima može dosta učiniti,
odnosno do 1985. godine može se izgraditi nova industrijska
zona”, istakla je Nevenka Neralić-Milivojević, predsjednik
Izvršnog vijeća SO Karlovca. Pri tome, kao glavni uvjet u svim
radnim i društvenim organizacijama treba “razviti” shvaćanje da
je to ulaganje od općeg značaja za cjelokupnu privredu. U tom
pozamašnom zahvatu koji bi se trebao realizirati u etapama, svi
kolektivi i šira zajednica ravnopravno trebaju sudjelovati u
financiranju zahvata. U ovoj ocjeni leži i bit cijele akcije, a
posebno stoga što ulaganje u gradnju nove industrijske zone nije
ništa drugo već ulaganje u budući razvoj ove komune. Naglašavamo
to zato jer u pojedinim kolektivima, posebno onim koji sticajem
okolnosti imaju sve uvjete za daljnji razvoj, često prevladava
stav da je to pitanje “nekog drugog”. To nije točno, posebno zato
jer nova industrijska zona, locirana na livadi, treba imati sve
uvjete za izgradnju objekata. A to znači gradnju nove lokacije,
dovod struje, vode, gradnju putova. Jednom riječju, gradi se
nešto potpuno novo, nova industrijska zona kojom se stvaraju
dugoročni uvjeti za razvoj privrede. Kada je svaka nova
investicija uvjetovana, učešćem, u gotovom novcu, postavlja se
pitanje da li to udruženi rad i šira zajednica mogu sami
financirati. Smatramo da može samo djelomično, ali da je također
potrebna i pomoć svih nas. Ne bi bilo na odmet da ovu akciju
prati i samodoprinos, jer takvo odvajanje nije ništa drugo nego
ulaganje u nova radna mjesta, za one koji se ovih dana nalaze u
vrtićima i školskim klupama. Ideju oko uvođenja samodoprinosa za
izgradnju nove industrijske zone ne navodimo samo kao frazu, već
i zbog poznate činjenice da je to jedan od uvjeta da zadržimo
dosadašnji razvoj naše zajednice. Ova praksa u mnogim gradovima,
širom zemlje, do sada je dala vrlo povoljne rezultate, a potvrda
tome je i odricanje radnih ljudi i građana karlovačke općine koji
su takvim načinom samoodricanja znatno pridonijeli razvoju grada.
Tu je sportska dvorana, medicinski centar, nova škola, a zašto ne
bi uz to bila i solidarna pomoć u gradnji nove industrijske zone.
Pripremio Tihomir Ivka