Svakojakih smo se komentara načitali nastavno na tekst kolege Tihomira Ivke pod naslovom “Sportski poraz epskih razmjera karlovačke politike”. Dakako da mi niti na kraj pameti nije “pametovati”, ali dozvoljavam si nadopunu, i teksta i komentara, kako bih neke stvari možda malo više pojasnio.
To su činjenice.
Kad je riječ o financiranju karlovačkog sporta, moramo s jednim biti načisto, a to je da je i u Jugoslaviji i u samostalnoj Hrvatskoj ovisio o budžetu Grada koji je bio i ostao njegov najveći donator. Prije 1990. je bilo drugačije vrijeme i drugačiji načini financiranja, ali se opet ulagalo u sport i objekte. Jugoturbina, Kraš, Že-Če, Velebit, Komunalna banka, Karlovačka pivovara, Pamučna industrija… Svi su pomagali sport.
Gdje je nestalo društveno odgovorno poslovanje?
Nekako je lakše bilo dobiti donatora. Kako je nekad odlučeno u Komitetu tako je i rađeno. Kako se danas odluči u HDZ-u, odnosno Uredu gradonačelnika, tako se i radi. Imali su i bivši svoje “liblinge”, kao što ih i današnja vlast ima. I onda, a i danas, političari su htjeli i imati utjecaj na pojedine klubove, naročito one popularnije, “loptaste” kao što su nogomet, košarka, rukomet i odbojka. Znam da su mojem klubu u kojemu sam bio igrač i član uprave, RK Dubovac, gurali predsjednike iz Komiteta. Nije se bilo lako oduprijeti. Uglavnom su to bili političari koji su mislili da je lopta kockasta, a ne okrugla. No ipak se pomagalo. Bilo je novca i za organizaciju velikih svjetskih i europskih natjecanja (svjetsko i europsko prvenstvo u košarci, BAI, AKE…).
Danas je nažalost kod tvrtki manje prisutno društveno odgovorno poslovanje. Novokomponirani lokalni industrijalci ponašaju se poput “pijanih milijardera” i rijetko koji osjeća odgovornost prema sredini gdje živi. Prvi su u “selu” tako što voze “lude” aute… Izvlače se od donacija i reklama na nezanimljiv rang natjecanja karlovačkih klubova, na marketing, a da o tome nemaju pojma. S druge strane “hrpu love” ulažu izvan grada u razne reklame na TV, radiju, tisku, jumbo plakatima i slično. Povratno – gotovo ništa.
Prije i poslije potopa
Zadnje veliko natjecanje u Karlovcu bilo je SP u rukometu za žene 2003. godine čije je domaćinstvo potpisala ondašnja lokalna koalicijska vlast u Gradu Karlovcu. Poslije toga ništa, “potop”. Bilo je to i posljednje značajnije ulaganje u sportsku dvoranu. Nestala je atletska staza na stadionu na desnoj obali Korane na kojoj je održano niz značajnih atletskih natjecanja. Nogometaši su, zamislite, čak i kućicu za alat zabili na tartan stazu. U međuvremenu smo, za naše države, imali povratak košarkaša Željezničara u prvu ligu nakon 25 godina, potom i povijesni ulazak nogometaša Karlovca u prvu ligu. Karlovačka djeca bila su u drugom planu, jer je “legija stranaca” bila je sastavnica tih klubova. A to je puno stajalo. Bila je to osobna i stranačka promocija jednog dužnosnika HDZ-a koja je karlovački sport stajala toliko da posljedice osjeća i danas.
U međuvremenu su nas napustili zaljubljenici u svoj sport i stručnjaci za rad s mladim igračima (“Čavlek”, Tomica Vlainić, Ivo Vidaković, “Mitila”, Miljenko Mamula, Franjo Filipac, Karlo Malpera…) čiji su igrači nastupali za najbolje prvoligaške klubove. Pojedini uspješni treneri otišli su u druge sportove ili su se umirovili (Purgar, Radišić, “Štef” Benić, Belina, Blašković…). S njihovim odlaskom nestalo je i dobrih igrača, a, nažalost, i entuzijazma. Prije petnaestak godina “isplivao” je Miloš Đanković s Rukometnom školom koja, nažalost, mnogima “kopa oči”, jer radi dobro, jer je uspješna. Zahvaljujući upravo dobrom radu u toj školu, igračima koji su u njoj ponikli i naučili prvu rukometnu abecedu, prvoligaški klub je 23 godine opstao u Premijer ligi. Danas je on “inkubator” za klubove iz drugih hrvatskih sredina koji su nekad mogli samo sanjati domet karlovačkog rukometa. Puhali su u leđa Karlovcu. Klub se grčevito bori za ostanak, ali nažalost, kako se zasad čini, ispada iz najvišeg ranga rukometnog natjecanja u Hrvata. Ne zbog nerada struke i zbog toga što nema kvalitetnih igrača, nego zbog politike koja se previše zapetljala, a otpetljati se više ne može. Sposobni stranački kadrovi, a nesposobni za vođenje kluba, doveli su HRK Karlovac na najniže grane od njegova osnivanja.
U džepu ne zvoni jedan novčić
Za program javnih potreba u sportu Karlovca za 2015. godinu odobreno je 6.320.000,00 kuna. Od tog iznosa 3.076.100,00 kuna ide za održavanje i korištenje sportskih objekata, što iznosi 48,67 posto. Za sportski program klubova u 2015. godini odobren je iznos od 1.570.000,00 kuna ili upola od sportskih objekata.
Je li to u redu?
Dakako da se nigdje profesionalni sport u potpunosti ne financira iz budžeta Grada, jer je to nemoguće. Zato postoje sponzori. Koliko je uopće gradska politička garnitura pomogla, lobirala kod trgovačkih lanaca kojih je u Karlovcu nemali broj, za sport? Nisu u stanju uvjeriti niti najsolventnije lokalne tvrtke, vlasnike, da mu pomognu. Istina, mnogi od njih “pušu na hladno”, više ne žele pomoći, jer su se “opekli” na kratkoročnom prvoligaškom nogometnom klubu.
Gdje je problem jasno je kao dan. Pojednostavljeno – u džepu nikad ne zvoni jedan novčić sam za sebe, mora ih biti najmanje dva. Greška je obostrana (političari, sportski dužnosnici), no puno više na strani onih koji su izabrani da vode grad i brinu za njega, pa tako i za KA-sport.
POKROVITELJ KOLUMNE
