Analizirajući prekjučerašnje sjedanje za isti stol vodstva dviju
koalicija – što je samo iz sebi znanih razloga i argumenata Božo
Petrov nazvao “povijesnim” – mediji su primijetili da su na
strani tima Domoljubne koalicije sjedila i dva člana koja se
dosad nisu pojavljivala (javno) u pregovorima. Ni Josip Vidović
kao tajnik HDZ-ovog Odbora za branitelje ni potpredsjednik HDZ-a
Damir Jelić nisu progovorili ni riječ na tripartitnim
postizbornim pregovorima Esplanadi, no gradonačelnik Karlovca
Jelić u medijskom epilogu sastanka vodio je glavnu riječ,
komentirao sastanak na televizijama i kasnije gostovao u
središnjoj političkoj TV emisiji večeri “Otvoreno” HTV-a.
Ako je široj javnosti i dalje relativno nepoznat, Jelićevo
pojavljivanje i uzimanje “glasnogovorničke” funkcije sa strane
HDZ-a u napornoj postizbornoj trakavici u režiji Mosta ne može
biti logičnije i racionalnije “kadroviranje” za ovakve situacije,
iz najmanje dva razloga. Jelić se dosad pokazao majstorom one
vrste oratorstva u kojoj se mnogo govori, a malo toga kaže, ili
se kaže na način da i Hegel u usporedbi s njegovom misli zvuči
kao sadržaj slikovnice za djecu, pa rijetko tko razumije što je
pjesnik zapravo htio reći. Idealno je to u situaciji kad se obje
velike koalicije natječu u hodanju po jajima kako ih Petrov ne bi
eliminirao iz svoje nerazumne, duboko antidemokratske, neizvedive
i štetne ideje uspostavljanja vlasti po načelu socijalističkog
saveza.
Drugi racionalni razlog zašto je od svih krupnih zvjerki HDZ-a
baš Jelić kooptiran u tim za pregovaranje s Mostom njegovo veliko
iskustvo s lokalne razine kako gotovo bezizlaznu situaciju,
odnosno stanje izgubljenih izbora pretvoriti u izbornu pobjedu
zakulisnim igrama. Situacija iz Karlovca s lokalnih izbora 2005.
na ovom je mjestu ponovljena valjda sto puta i treba je
ponavljati još sto puta. Voljom građana i slobodnom političkom
voljom vijećnika na osnovu transparentnih političkih pregovora
kandidat lijeve koalicije Dario Janković dobio je potpise većine
i onda su ti vijećnici počeli “slučajno” završavati po bolnicama,
padati po slapovima, da bi sve završilo političkim preokretom.
Kao krunski materijalni dokaz političke korupcije ostao je
nevjerojatan ugovor između karlovačkog HDZ-a i karlovačkog HSU-a
koji se predomislio i povukao potpisanu podršku Jankoviću, u
kojem između ostalog stoji da se HDZ obavezuje mjesečno
isplaćivati 20 tisuća kuna za funkcioniranje karlovačkog HSU-a.
Potvrdila se tada ona stara da svatko ima svoju cijenu. I da,
Sanja Katić, Ivan Tudić, Franjo Capan i Dubravko Delić odredili
su dugoročno pravac karlovačke politike ne po svojoj savjesti već
po određenom cjeniku. U toj operaciji “capo” je bio pokojni
politički lisac Branko Vukelić, a dah “svježine” u cijelu priču
svojim angažmanom unio je njegov mladi politički šegrt Damir
Jelić. Strelovit uspon se u nijednoj političkoj organizaciji, pa
tako se ni u HDZ-u ne događa bez vraga. Jelić ne samo da je
kumovao dugoročnoj eliminaciji lijeve opcije na moralno politički
upitan način, nego je eliminirao i konkurenciju u samoj stranci,
računajući tu i samog svog političkog učitelja Vukelića. Kasnije
mu više nisu trebale metode primijenjene 2005. godine. Od tog
vremena, karlovački SDP je svojom strategijom i kadrovskim
urušavanjem sam sebe redovito pobjeđivao na izborima. Naravno, u
međuvremenu Jelić ništa nije prepuštao slučaju, baš kao što se u
komunizmu na vodećim položajima nije ništa prepuštalo slučaju,
sve što je vodilo ustanove i institucije pod ingerencijom Grada
moralo je imati pravu stranačku knjižicu. Kad se netko od
drugačije mislećih vodećih kadrova usudio žilaviti, nije se
prezalo ni od mijenjanja brava na ustanovama, da im se da do
znanja da se politička volja ima sprovesti.
Dakako, nije on iznimka u moru lokalnih političkih vođa svih
političkih boja i ideoloških predznaka, koji su se pretvorili u
šerife, no tko ga ne pozna skupo bi ga platio. Recimo, hrvatska
javnost ovih dana. Govoreći o nastupu tehničkog premijera
Milanovića u Esplanadi Jelić je u glavnim televizijskim
informativnim emisijama ustvrdio kako će Milanović “svim silama
braniti svoju poziciju jer se više bavi ustavnim pravom nego
vođenjem države. To znači da je otklonio sve mogućnosti da ostane
na svojoj poziciji i da anulira tehničku vladu. U toj defenzivi
svim silama, postoji i ofenziva svim silama, a to je da traži
vrijeme kako bi se Most mogao razbijati u različite hridi da bi
došao do one brojke koja njega interesira. Za razliku od nas koji
ne želimo ulaziti u te prostore, nego dijalogom razvijati ono što
smatramo realnim, a to je stabilna koalicija Mosta i Domoljubne
koalicije sa 85 mandata.” Eh, licemjerja li i cinizma! HDZ ne
želi ulaziti u te prostore, kaže čovjek koji je svoj politički
uspon započeo u operaciji koja se i danas smatra egzemplarom
političke korupcije spomenute svojevremeno čak i u izvještaju
Europske komisije. Treba imati prilično debeo obraz reći da HDZ
ne ulazi “u te prostore” nakon naglog povlačenja podrške lijevoj
koaliciji Mirka Raškovića i Ermine Lekaj Prljaskaj, što
neodoljivo podsjeća na karlovački scenarij iz 2005. godine. Baš
kao i 2005. neki drugi protagonisti, nisu se oni preobratili po
duhu svetom, već po konkretnom pritisku.
Nažalost, na ovim izborima dobili smo treću snagu koja nije
dorasla zadatku, koja se kune u konsenzus i inzistira na
dijalogu, a već je uspjela bez puno dijaloga isključiti više
neistomišljenika iz svojih redova, više puta promijeniti
mišljenje, izlaziti s novim i sve nerealnijim zahtjevima, kleti
se da je ne zanimaju fotelje, a onda doći u Esplanadu s krajnjim
prijedlogom koji nije ništa do – podjela fotelja. Što je u
normalnoj situaciji sasvim normalno, ali sa strane Mosta sad ne
samo da je licemjerno i vulgarno skakanje u vlastita usta, nego i
opasno. Za početak, tko će biti oporba ako Most, HDZ i SDP
podijele fotelje? Nakon svega, čovjek bi skoro poželio da se
ispuni Jelićeva želja da se dogodi “stabilna koalicija HDZ-a i
Mosta od 85 mandata”. Bez obzira došlo do nje ucjenama, kupovinom
ili “dijalogom”. Na neki način, oni zaslužuju jedni druge.
Pitanje je samo zaslužuje li Hrvatska takvu vlast.