Ako izuzmemo izvanrednu i prolaznu situaciju s mogućnošću korištenja EU fondova, danas jedinice lokalne samouprave grade kapitalne objekte komunalne infrastrukture ili tako da se kreditno zaduže, godinama kasnije opterećuju proračun glavnicom i kamatama i tako ograničavaju manevarski prostor nekim budućim političkim strukturama, ili se mogu odlučiti na dobro izreklamiranu instituciju javno-privatnog partnerstva koje se svodi zapravo na to da privatnik izgradi objekt, a onda mu grad ili općina desetljećima plaća skupi najam za taj prostor. Dakako uz kamatu s uračunatim profitom i dodatnim olakšicama privatnom investitoru. I za to gradonačelnik ne mora pitati građane, njemu je dovoljan legitimitet jednih izbora u 4 godine u kojih može raditi što god hoće ako je u skladu sa zakonom. A kad znamo da je, u karlovačkom slučaju recimo, za gradonačelnika glasalo više nego za njegovog protukandidata, ali i dalje manje od četvrtine upisanih birača, jasno je da nam netko u ovih 20 godina slobode uvaljuje (demokratska) muda pod bubrege.
Takav se zaključak nameće listanjem novina iz vremena sustava kojeg mnogi dana krste mračnim, totalitarnim, jednoumnim i kako već ne. Ta crno-bijela slika izgrađena je na nepobitnom argumentu da je komunistička partija držala monopol – i mnogo više od toga – u političkom životu, pa se na izborima zaista moglo birati samo između likova iz iste partije. No zaboravlja se da se zato o praktičnim, prevažnim stvarima u životu i budućnosti jednog grada odlučivalo neusporedivo demokratskije nego danas. Naime, za svaki veliki komunalni posao, za svaku bitnu zgradu javne namjene koje koristimo i danas, zadnju su riječ imali građani, izlazeći često na referendume na kojima su tajnim glasovanjem odlučivali da sami sebi iz džepa izbiju 2 posto prihoda na par godina kako bi Karlovac dobio bolnicu, škole, knjižnicu, sportsku dvoranu…
Stvar se zvala samodoprinos i građani su točno znali da kad odvajaju od plaće za bolnicu, to ide za gradnju bolnice. Danas ih nitko ne pita kad se iz njihovih poreza isplaćuju milijunske odštete za nepoštivanje ugovora kao u slučaju kampa, kad se dižu krediti za reflektore na stadionu, prodaje gradsko zemljište za pola cijene od tržišne, da ne nabrajamo dalje…
Kod samodoprinosa nije sve bilo crno-bijelo i predvidljivo dirigirano kako bi se to moglo očekivati od jedne diktature; dok je, recimo, na referendum o četvrtoj fazi izgradnje bolnice i medicinske škole 1976. godine 92 % upisanih birača izašlo na glasovanje, i od njih 94,8 % zaokružilo “da”, u jednom drugom paradigmatskom slučaju o kojem prenosimo tekst, građani nisu tako unisono smatrali potrebnim. Primjerice, 1969. godine glasovalo se o produženju samodoprinosa za školstvo, ta je tema bila zanimljiva za “samo” 66,4 posto birača, a od 40 mjesnih zajednica u njih 14 su se građani odlučili da ne bi gradili nove škole. Uglavnom današnje gradske četvrti u kojima su škole već bile izgrađene. Epilog je prilično nestvaran za današnje standarde; samo oni koji su većinom glasali “za” su i financirali potrebe gradnje škola na karlovačkom području, oni koji su bili protiv, nisu. Da nam je bar danas takvog mračnog totalitarizma, možda bi na referendumu mogli reći “ne” gradonačelniku po pitanju suludih cijena grijanja preko gradskog gubitaša “Toplane” i “da” mogućnosti da se otkažemo uslugu koju ne možemo ili ne želimo platiti.
Fotografija je preuzeta sa stranice KAfotka.net.
“Samo djelomičan (ne)uspjeh” , Karlovački tjednik, 9. siječnja 1969.
Karlovački referendum građana (29. prosinca), na kojem su se građani trebali izjasniti hoće li i slijedeće tri godine produžiti s plaćanjem samodoprinosa za školstvo, samo je djelomično uspio. Od 40 mjesnih zajednica 26 ih se odlučilo za samodoprinos, a 14 mjesnih zajednica bilo je protiv. Od 51.251 upisanog birača na glasanje je izašlo 34.030 birača (ili 66,4 posto). Kod kuće je ostalo 17.200 birača (što čini jednu trećinu od ukupnog broja). Protiv samodoprinosa izjasnilo se 7647 birača, a za je bilo 25.646 birača. Kad stavimo na vagu glasove “za” i “protiv” izlazi da je svega 50,03 posto (od ukupnog broja birača) bilo za samodoprinos.
Evo rezultata po mjesnim zajednicama: za samodoprinos su bile mjesne zajednice: Švarča (3678 upisanih, 1901 za), Mostanje (964 upisana, 590 za), Turanj (1410; 990; Kamensko (355; 208), G. Mekušje (364; 202), D. Mekušje (662; 453), Ladvenjak (449; 309), Gradac (1234; 843), V. Jelsa (1140; 636), Stative (403; 337), Mahično (1257; 647), Draganići (2033; 1437), Mrzljaki Goljaki (918; 559), Rečica (1609; 964), Sjeničak (1869; 1239), Skakavac (797; 424), Lipje (740; 443), Vukmanić (504; 406), Popović Brdo (324; 179), Tušilović (949; 559), Krnjak (735; 633), B. Rijeka (620; 460), G. Budački (301; 270), Trupinjak (296; 225), G. Skrad (479; 376), Zagorje (127; 96). Protiv samodoprinosa glasale su mjesne zajednice: Centar grada (5620 upisanih 2131 glasalo za) Gaza (2060 upisanih 899 glasalo za), Korana (3999; 1781), Dubovac (4419; 1718), Banija (4592; 1574), Tuš. Cerovac (459; 212), Drežnik (1235; 467), Hrnetić-Novaki (943; 376), Zadobarje (429; 167), Šišljavić (1182; 247), Prkos Kovačevac (487; 105), B. Selnica (595; 286), Utinja (701; 259), Trebinja (311; 38).
O samodoprinosu i referendumu još će raspravljati odbornici Općinske skupštine. Inače, zakon kaže da će samodoprinos plaćati one mjesne zajednice koje su ga i izglasale. Međutim, zbog velikog broja birača koji se nalaze u mjesnim zajednicama što su odbile samodoprinos prihodi će se znatno smanjiti, tako da dolazi u pitanje i djelomično ostvarenje plana izgradnje škola u karlovačkoj komuni.
Pripremio Tihomir Ivka