Jedinstveni redatelj Quentin Tarantino zamislio je ovu vestern dramu snimiti kao posvetu talijanskom špageti vesternu Django iz 1966. godine. Počast Corbuccijevu filmu odao je i angažmanom izvornog Djanga. Franco Nero se nakratko pojavljuje u sceni na Candiejevu imanju i pita Foxxa kako se zove, odnosno “može li odslovkati ime (Django)”. Kad ovaj to učini i kaže da se “D ne izgovara”, Nero kaže “Znam!”. Scenarij je počeo pisati prije 10 godina, a napisao ga je imajući na umu baš Christopha Waltza (Bračne svađe, Tri mušketira) za ulogu njemačkog lovca na glave, a uloga Djanga bila je ponuđena i Willu Smithu no Tarantino se ipak na kraju odlučio za sjajnog Jamiea Foxxa (Collateral, Gušteri). Glumačku ekipu čine još i Leonardo di Caprio (Otok Shutter, Titanic, Početak), Kerry Washington (Lakeview Terrace, Ray), neizostavni Samuel L. Jackson (Pakleni šund, Iron man 2, Jackie Brown) te mnogi drugi.
Kako prenosi Jutarnji list, na predstavljanju filma u Veneciji, Tarantino je izjavio “Pozdrav svima, ja sam Quentin Tarantino i ponosan sam predstaviti vam ovu retrospektivu špageti-vesterna na venecijanskom filmskom festivalu. Špageti vesterni su – koliko znam – jedan od najvažnijih žanrova u povijesti svjetskog filma, a talijanskog definitivno. Činjenica je da taj žanr nikad nije priznat kako je zaslužio.” Ljubavna veza Tarantina i špageti-vesterna – žanra koji je procvao 1964. zahvaljujući svjetskom uspjehu Leoneova filma Za šaku dolara i predstavljao privremeni spas talijanskoj kinematografiji, sve do početka 70-ih, potječe iz razdoblja dok je budući slavni redatelj još kao anonimni losangeleski videotekar pregledavao stotine žanrovskih filmova i probirao svoje favorite. Plakat za Odbjeglog Djanga izravno se referira na onaj za film Sergia Leonea Dobar, loš, zao, na njemu su Jamie Foxx, Leonardo DiCaprio i Christoph Waltz u istim pozama u kojima su na originalu nalazili Clint Eastwood, Lee Van Cleef i Eli Wallach.
SADRŽAJ
Dr. King Schultz njemački je lovac na glave i bivši zubar koji kupuje roba Djanga kako bi mu pomogao pronaći zločince za kojima je raspisana nagrada. Nakon što uspješno završe zadatak, Shultz oslobađa Djanga i angažira ga kao poslovnog partnera. Django ubrzo stekne nove vještine i zatim zajedno odlaze u Mississippi kako bi oslobodili Djangovu ženu Broomhildu. Nakon što dogovor o kupnji Broomhilde s nemilosrdnim vlasnikom plantaže Calvinom Candiejem propadne, Django će se naći uvučen u borbu za vlastiti život, život svoje žene, ali i mogućnošću za slatkom osvetom.
BROJNE NAGRADE
Usprkos pribojavanjima, Tarantinova gotovo trosatna ekstravagancija, s budžetom od 100 milijuna dolara, oduševila je publiku i kritičare. Iako se na velikim platnima pojavljuje tek od kraja prosinca, Odbjegli Django već je osvojio pregršt nagrada i priznanja, a jedan je od kritički najnajivljanijih filmova protekle godine. Američki filmski institut proglasio ga je najboljim filmom 2012. godine, nacionalno udruženje filmskih kritičara SAD-a proglasilo je Leonarda DiCaprija najboljim sporednim glumcem, Hollywood Film Festival dodijelio je Tarantinu priznanje za najbolji scenarij godine, udruženja filmskih kritičara Bostona, New Yorka i Los Angelesa proglasili su drugim najboljim sporednim glumcem godine, a film je nagrađen i dvama Zlatnim globusima – za najboljeg sporednog glumca (C. Waltz) i scenarij. Dodjela nagrade Oscar tek slijedi…
KONTROVERZE
No naravno, oko filma su se stvorile i različite kontroverze. Tarantinu je afroamerički filmaš Spike Lee prigovorio da u Odbjeglom Djangu trivijalizira problem ropstva, pritužbi zbog ekscesivnog nasilja bilo je bezbroj (nakon pokolja u osnovnoj školi Sandy Hood sredinom prosinca premijera je morala biti otkazana), a mnoge je zasmetalo i Tarantinovo slobodno poigravanje poviješću (Ku Klux Klan se u filmu pojavljuje prije nego što je i osnovan). S obzirom na protekle filmove koji sadrže značajan udio nasilja, u jednom intervjuu Tarantino se izjasnio i o toj temi: “Rekao sam na temu nasilja sve što sam imao i dalje neću pričati. Ako nekoga zanima, neka ‘progugla’ 20 godina mog prethodnog rada i mišljenja. Ne možete me natjerati da plešem kako vi svirate, ja nisam vaš majmun. Nisam vaš rob, niti ste vi moj vlasnik”, pošizio je načisto filmaš, pobunivši se kao Django. Doista, nekoliko je poveznica između redatelja i lika. Tarantino je “unchained”, poput Djanga. I njegova je boja također crvena.
Leoneovi i napose Corbuccijevi “špageti” vesterni Tarantinu su poslužili kao polazišna točka nadahnuća, ali s obzirom na tematiku ropstva na američkom jugu nekoliko godina prije Građanskog rata (većina vesterna smješteno je između tog sukoba i samog kraja 19. stoljeća), redatelj je izjavio da bi film trebalo nazvati “southern”, ne “western”. Samom autentičnom scenografijom, vizualnom naracijom, ostajući dosljedan svome stilu režiranja, ali i suptilno se poigravajući različitim elementima koje na prvu nije tako lako otkriti (npr. Djangovoj ženi, ropkinji vlasnici žigosaju “R” na obrazu – slovo predikata koji u Americi zabranjuje gledanje filma mlađima od 17 godina), Tarantino je napravio možda dosad svoje najbolje filmsko ostvarenje. Vrijeme će pokazati.
KAportal.hr