Shvatit ćeš to tek mnogo godina kasnije, ali nedostaje samo muzika. Čak je i zrak filmski mutan od sparine koja pritišće srpanj 1991. godine. Pod nogama je od suše požutjela trava, ispucala zemlja, malo dalje su grmovi kupina, visoki klipovi kukuruza, nešto korova, puno čička i povijene stabljike tamo gdje je netko prošao biciklom.
Dječaci su goli do pasa ili u bijelim majicama bez rukava, lica su im preplanula, oči svijetle kao odbljesak sunca na površini rijeke. Jarko narančasta kugla, tamo na drugoj obali, ponire iza hotela, za možda 15 minuta počet će sumrak.
Da gledaš to u kinu, u nekom filmu, mislio bi da bi sve dao da i ti jednom imaš takve prijatelje, takve dane i takve živote, kao što su ovi na velikom platnu, tih sretnih klinaca o čijim ljetnim danima snimaju filmove. A, stvar je samo u tome da vama u pozadini ne svira muzika i u tome da nisi udobno smješten u fotelju svoje sobe ili stolicu u kino dvorani, nego si tu u kadru, dio si svega i samim tim sve ti je manje važno i manje lijepo. To je tvoj život i tvoja priča, ona je jednostavno ono što jest i nemaš vremena da zastaneš na trenutak i gledaš je sa strane.
Zapravo, o tome i pričamo, jer jučer smo u prepunom kinu Edison gledali Stand by me i, eto, željeli bismo neku svoju prugu, neku svoju pustolovinu. I dobro je da je tako, jer život ništa ne bi vrijedio kada bi prestao težiti tome da bude još uzbudljiviji i zabavniji.
A, malo toga nedostaje da ljeto bude savršeno, tek neka stara dobra pjesma (nikada u soundtrack filma o svom životu ne stavljaš neki trenutni hit, uvijek to mora biti pomalo prašnjava draga stvar koju su vjerojatno slušali tvoji roditelji) i možda neki tužan događaj koji će vas još malo zbližiti, tako da diljem svijeta u kinima djevojčice puste poneki uzdah dok stojite u sumraku, sa životima upotpunjenim za jednu sasvim privatnu tragediju, a svjetla se polako pale dok kreću slova odjavne špice.
Grickamo travke, pričamo o filmovima, ljeto je u zraku,
nebo postaje crveno i iznenada doleće čičak, pogađa Gorana i lijepi se na njegovu majicu i već trenutak kasnije cijeli grm je opustošen, gađamo se čičcima, trljamo ih jedni drugima u kosu, smijemo se i pomalo živčanimo ako je neki čičak zapetljan baš u našu kosu…i onda idemo prema rijeci, skačemo s pontonca u pomalo hladnu vodu, razmočeni čičak odvaja se od mokrih pramenova, u vodi crvenoj od sumraka.
Godine 1992. u ispražnjenom gradu, ispražnjenom ljetu i ispražnjenom životu, u praznom kinu Edison, gledat ćemo My girl, nakon što je nas šestero u mokrom parku pronašlo i potrebnog sedmog gledatelja. Cijelo kino je naše, sedam dječaka i djevojčica u mraku velike kino dvorane, pred velikim platnom, s puno osmijeha i malo tuge. My girl jedan je od najljepših filmova o djetinjstvu i odrastanju, ali i jedan od najtužnijih. Samo, u ratu čovjeku nešto blokira tugu, jer kada bi počeo biti tužan više ne bi znao kako bi ikada prestao.
Vraćamo se kući kroz mirise cvijeća i lišća nakon ljetne kiše, grad je miran i grad je samo naš, netko počinje glumiti bas iz naslovne pjesme, pucketamo prstima i trenutak kasnije sedmero dječaka i djevojčica pleše na bijelim sitnim kamenčićima posipanom putu pored Lopašićevog spomenika, u samo našoj pustolovini o kojoj nitko nikada neće snimiti film, jer nema filma koji bi dobro opisao trenutak beskrajne sreće u svijetu koji je otišao kvragu.
Proći će dvadesetak godina i ležat ćemo u onoj istoj travi pored vode, grickati travke, u nosnice će ulaziti miris rijeke, pričat ćemo o stvarima koje će sasvim nalikovati onima o kojima smo pričali jednom davno.
Nema više onih mirnih i dugih ljeta, kojima samo muzika nedostaje pa da se pretvore u film. Kino je na drugom mjestu, hotel je odavno prestao biti ono što je bio, a sada napokon i konačno nestaje. Ipak, najgore od svega je što nema čičaka.
“So long, and thanks for all the fish…” reći će dupini u Vodiču kroz galaksiju za autostopere, i činit će ti se tad da je to jedna od najljepših i najtužnijih rečenica koje si ikada pročitao. I bit će ti krivo što ovo nije samo knjiga, jer stvarno ga nema, stvarno je nestao sav taj čičak i dok se sumrak pretvara u noć pričate o tome dok tišinu remete samo vaši glasovi i šuštanje slapa.
Život nije knjiga, u njemu nitko ne ostavlja poruke, samo na tebi je da protumačiš zašto je nestao čičak, zašto je postao potpuno nepotreban i neprimjetan, i koliko si ti sam kriv što je sve na kraju ispalo tako.