Priča o Hrvatskom olimpijskom centru bliži se kraju. Ono što se nekad iznjedrilo u krilu čarobne Bjelolasice, dolaskom toliko očekivane hrvatske države, ode u nepovrat. Nakon što je izgorio središnji objekt s restoranom, dvoranom i kompletnom ugostiteljskom opremom, i nakon što se je nedavno pod težinom snijega urušio veliki šator, Bjelolasica je definitivno zatvorila svoja vrata.
A sve je počelo tako lijepo. Nakon što su godinama vrijedni ogulinski skijaši i planinari na velika zvona propagirali Bjelolasicu, obavljena su opsežna istraživanja koja su tu lokaciju potvrdila kao najpovoljniju za izgradnju republičkog skijaškog centra. Iza svega stala je država, odnosno SRH. Tek da spomenem da su posao oko žičara izvodili radnici sarajevskog Energoinvesta, a da je prvi puta žičara proradila 83. godine. Hotelsko naselje Vrelo gradili su Novotehna Karlovac i ogulinska Izgradnja. Svečano otvorenje naselja bilo je 16. prosinca 1986. godine uz nazočnost predsjednika Sabora, Anđelka Runjića. I skijaši su navalili. A njih je zaista bilo u velikom broju. Po sat vremena čekalo se na “žicu”, neki su purgeri s iskustvom austrijskih i švicarskih skijališta znali malo prigovarati i mudrovati, ali generalno, svi su bili i zadovoljni i sretni da i Hrvatska ima jedan takav centar. A mi Ogulinci smo se pri tome pravili malo važni i bili silno ponosni. Tada sam ja, mali ogulinski seljačić, prvi puta sjeo na žičaru i bio svime fasciniran. Neki čudan, daleki i nepoznat svijet, eto pod mojim je nogama. Tog mog prvog dolaska na Bjelolasicu, snijega je bilo u ogromnim količinama, na mjestima 3-4 metra, tako da su skijaši vozeći se žičarom, na pojedinim dijelovima snijeg dodirivali skijama. Radio sam i razgovor s našom poznatom sportašicom i ondašnjom TV zvijezdom Milkom Babović. Pamtim Milkino oduševljenje Bjelolasicom i njenu poruku:
“Nemojte biti nestrpljivi. Ovo je tek početak. Bjelolasica će jednoga dana biti skijalište kojim ćemo se svi ponositi”.
Kao i svaki Ogulinac, silno sam nesretan što se nije ispunilo njeno predviđanje.
Umjesto ponosa, ostalo je samo ogorčenje. I nerazumijevanje. U redu. Priznajmo, rat je sve zaustavio. Prognanici u naselju. Nikome nije bilo do skijanja. Ali što poslije toga. Paviljoni su malo uređeni, neki malo više ušminkani, stvoreni su dobri uvjeti za povratak u turističku bitku s drugim skijalištima. Imali smo tamo na pripremama i “Vatrene”. Poslije njihovog uspjeha u Francuskoj, kud ćeš bolje reklame. Došao je predsjednik Tuđman. Hvalospjevi na sva zvona ali na hvalospjevima je ostalo. Pomoći niotkuda. Mi smo s naše lokalne razine puno kilavili. Umjesto da pragmatički kapitaliziraju činjenicu da je Ogulin čvrsto uporište HDZ-a i od države iščupaju lovu za zaokruženje kompletne sportske infrastrukture ( bazen, zasnježenje staza, vodoopskrba, dvorana ), gradski čelnici pokazali su svoju jalovost, koja je na kraju došla glave Bjelolasici. No, nepošten bih bio za sve optužiti lokalne dužnosnike. Oni su u svemu zapravo bili potpuno nemoćni i ja im prigovaram samo činjenicu da se nisu dovoljno angažirali i ako ništa konkretno nisu mogli učiniti. Osim lobiranja. Što su zabrljali. Za sadašnji kolaps Bjelolasice kriva je Vlada Republike Hrvatske. Točnije, krive su VLADE RH. Jer niti HDZ-ova niti SDP-ova, nisu imale sluha za probleme Bjelolasice. Jer kako je još 2005. godine izračunato, za oko 40 posto novca koji je tada utrošen na uređenje Sljemena, Bjelolasica je mogla postati vrhunski sportsko-poslovni-zdravstveni centar, uz najviše svjetske kriterije i standarde. Na prvom sastanku Povjerenstva, sve ministar do ministra na čelu s tadašnjim resornim “šefom” Primorcem, čuo se konačno i jedan čvrsti podatak:
“Za oko 110 milijuna kuna, koliko bi po procjenama stajala gradnja dvorane od 2600 kvadrata, četiri bazena, hotela s trideset soba, dijagnostičkog, wellness i rehabilitacijskog centra, te modernog skijališta s mogućnošću umjetnog zasnježivanja, Bjelolasica je mogla postati izravan konkurent slovenskim, čak i boljim austrijskim i talijanskim skijalištima”. Međutim, iako je Račanova Vlada 30. srpnja 2003. prihvatila plan razvoja Bjelolasice, Sanaderova ga je poništila tvrdeći da za njega nema novca u proračunu. U isto vrijeme za kampus u Mostaru, love je bilo. Ma daj.
No, treba biti pošten pa reći, da ni o ova, Milanovićeva Vlada, nije imala sluha za Bjelolasicu koja proživljava svoje najteže dane. Očekivao sam i nešto više angažiranja od strane ministra Marasa, koji je od 2001. d0 2003. godine, bio poslovni direktor Bjelolasice, a o kome uposlenici s kojima sam razgovarao, imaju najbolje mišljenje. Ni od njega pomoći.
Da ni nova vlast neće pomoći Bjelolasici bilo je očito kada je na mjestu direktora zadržala Željka Lipoščaka, koji je HDZ-ov kadar. (pred mjesec dana dao je neopozivu ostavku).Da su željeli pomoći instalirali bi svog čovjeka i tražili rješenja. Ali nisu. I njima je Bjelolasica, čini se, zadnja rupa na svirali. Svih ovih godina naslušali smo se raznih planova, genijalnih ideja, sjajnih rješenja, lažnih obećanja. I zato smo tu gdje jesmo. Vriti. Jedna sjajno zamišljena priča iz “doba mraka”, došla je do svog kraja. Skijanja više nema i pitanje kada će ga i da li će ga uopće biti. I počinje rasprodaja. Restoran Sabljaci i Hotel Jastreb u Begovom Razdolju, koji mogu samostalno poslovati, idu u prodaju, skijališta i žičare na Bjelolasici postaju javna ustanova, a radnici će na burzu. Naselje Vrelo sa svim objektima i paviljonima je konzervirano skinuti su radijatori i organizirana redovita dežurstva kako bi se sačuvala imovina. Umjesto Lipoščaka, Skupština društva postavila je ovih dana, nekako u tišini, i novog direktora – Mirsada Hođića. O tome je mailom obaviješten sindikalni povjerenik Alen Beljan.
Radnici su očekivali “ukazanje” novog spasitelja. Još ga nisu dočekali. Inače, Hođić po nekim informacijama dolazi iz Hrvatskih željeznica, gdje je Željezničkom ugostiteljstvu d.o.o., bio direktor hotela Porin. Iza njega se vuče rep radi navodnih nepravilnosti, nezakonitih i kažnjivih djela koja je navodno radila tadašnja direktorica Željezničkog ugostiteljstva gđa. Anica Supić, s kojom je Hođić, kako su radnici napisali u otvorenom pismu ondašnjem ministru Kalmeti, “bila u dealu”. Novi je direktor dakle tu. Samo još čekamo da se ukaže radnicima. I nešto obeća. Tek toliko da im bude lakše jer izgubili su svaku nadu u hrpi lažnih obećanja kroz dugi niz godina. Njih 150 peti su mjesec bez plaće, bez onog zajamčenog minimalca. Zanimaju li oni ikoga u ovoj socijalnoj državi. Godinama ni na nebu ni na zemlji, u kreditima, dugovima i prepušteni sami sebi. Sačiniti će im program zbrinjavanja koji će moći objesiti mačku o rep. Baš me zanima, što bi mi sada o ovoj priči rekla naša Milka Babović. I tako je jedan u “mraku” zamišljen i realiziran projekt, na “svjetlu” izgubio svoj sjaj.
U Ogulinu završava još jedna u nizu tužnih hrvatskih priča.