Kako sam ubio frižider
Nožem.
U biti, za sve je kriv drug Tito. Da nas nije tako revno štitio od zapadnjačke dekadencije, limenke coca cole bi se mogle kupit u svim dućanima i ja ih ne bih naručio od mame i tate, onog ljeta kad su išli u Trst.
I tako su oni otišli, pa su se vratili, a u gepeku bijelog jugića dvanaest limenki coca cole. Brat i ja odmah otvorili po jednu, a ostalih deset krenuli strpat u led.
– Ne u led! – povikali su moji neuki roditelji, misleći valjda da se nešto može dogodit ako staviš limenke coca cole u led od frižidera. – Dobro, dobro – rekoh ja, kao i obično. Pa ih premjestim u led kad nikog nije bilo u kuhinji, kao i obično. Mislim, nisam kao i obično premjestio limenke, jer je to bilo prvi put da su limenke došle u naš stan u ulici Džemala Bijedića. Već sam kao i obično napravio po svojem, jer budući sam najpametniji na svijetu nema smisla da nekog slušam.
I tako svanulo urnebesno sunčano ljetno jutro, starci na poslu, a mali ja i još manji brat pojurili do frižidera spremni da se ubijemo super-extra-turbo ledenim coca colama. Otvorimo led… U jebemti! Ništa se ne vidi od smeđe ledene lavine!
Mali Ja u panici, a Još manji brat šokirano gleda, oči mu se pune suzama, ne zna se da li zbog stradalih coca cola ili zbog mogućnosti da starci saznaju za ovo.
– Izgleda da su eksplodirale limenke – kažem pametno Mali ja. – Kaj ćemo sad – pita Još manji brat.
Nekom drugom bi to možda predstavljalo problem, ali srećom sam tu bio ja genije, pa sam odmah smislio način da se spasimo od opravdanog roditeljskog gnjeva. Sebi sam uzeo svoj omiljeni nož s crnom drškom, a Još manji brat je dobio mali s crvenom drškom, skoro pa dječji. I tako mi stružemo po ledu, dobro nam ide, uzeo ja i čekić da lakše razbijam gromade smeđeg leda s okusom coca cole… Kad odjednom… Pfffffffffff…….. – Kaj je to – pita prestrašeno Još manji brat. Mali ja nema pojma. Pffffffffff……….
Uglavnom, ubio sam frižider. Probušio sam ga i iscurila mu duša, poznatija i kao plin freon. Starci se, začudo, nisu previše ljutili. Valjda su se sjetili onog kad sam htio isprobat kako fen puše pod vodom. Vodom u kadi. U kojoj sam i ja bio. Srećom sam bio dovoljno mali da mama bude sa mnom dok se kupam.
Kako sam skoro spalio kuću
Alergijom.
Kad sam bio mali bio sam totalno alergičan na proljeće. Na dosta toga, a najviše na male debilne padobrance od topole. Znalo ih je bit toliko da je izgledalo kao da pada snijeg. Mislim, i kasnije sam bio alergičan, pa i sad, ali sad nisam mali kreten koji usred proljeća glumi golmana i valja se po travi sat vremena dok ne padne u nesvijest.
Uglavnom, znao sam se u proljeće probudit, a oči toliko upaljene da ih ne mogu otvorit. Nos pun do mozga i slične vesele stvari. I tako sam imao kućne inhalacije. Bila je neka glupost što se stavi u prokuhanu vodu i onda nabiješ tuljac od inhalatora na posebnu posudu i inhaliraš se.
Naravno, kao direktoru svemira, kompletne pripreme za mene su obavljali roditelji. Neću se valjda ja s tim zajebavat. Ali jednog jutra su neodgovorno zaboravili na to, a mene baš uhvatilo kihanje i pečenje očiju i svrbež svega što čovjek ima, uključujući valjda i gušteraču…
Ajd, rekoh, mogu si jednom i sam napravit. I to pametnije od njih. Zašto gubiti vrijeme i prokuhavat vodu u lončiću, kad je mogu prokuhat odmah u posudi od inhalatora? Plastičnoj posudi.
I tako j stavio plastičnu posudu na šparet i odjurio si na brzinu po doručak. Vraćam se iz pekare, kad ono gusti crni dim kulja iz ulice. Wow! Super! Negdje je požar! Sigurno će doć vatrogasci! Možda budu upalili i sirene! – Jesi vidio ovo – vičem sav sretan prijatelju Duletu. – Jesam, gori ti stan – kaže debil Dule, kao da kod mene ima nešto od čega bi se mogao zapalit stan.
Srećom, stan nije izgorio, jer sam zaboravio zaključat vrata. Tako je prvi susjed Bošković Jugoslavija ušao unutra i vodom zagasio zapaljenu posudicu od inhalatora (Bošković Jugoslavija se zove zato što se preziva Bošković, a na košarkaškim haklovima je uvijek kad bi zabio koš vikao “Bošković, Jugoslavija, dva poena”)
Znam da sad ne vjerujete, ali stvarno nisam kreten. Bar ne totalni.
Genijalne ideje
Štoviše, iz nepoznatih razloga imao sam popriličan utjecaj na svoje frendove. Tako me neki dan Dino, koji je bio ulični siledžija (mislim, sedmogodišnji ulični siledžija da bude jasno) podsjetio na ono kad smo odlučili da ćemo napravit olimpijski stadion, pa smo na jednoj velikoj šperploči nacrtali nogometni stadion, oko njega atletski i izbušili rupice za zastave. Onda smo uzeli moj atlas i počeli crtat zastave.
Dino je bio nešto slabe volje i onda je u jednom trenutku rekao da ga jako boli zub, na što sam ja šeretski odvratio da ne crta zubima. I onda je jadnik morao crtat sav u bolovima. Ipak me nije spucao nekim čudom.
Puno gore im je, ionako, bilo kad smo se igrali olimpijade, pa su morali trčat oko četiri zgrade za vrijeme maratona.
E, onda smo moj mali brat i ja dobili jednu veliku vrećicu sa životinjama. Divljim. Pa sam ja odlučio organizirat cirkus. A, u cirkus se, jel, naplaćuje ulaz. Recimo da je cijena ulaza bila negdje oko jedne kune (tada smo još upražnjavali dinare). Sad, kakav je to cirkus bio. Takav da sam okrenuo dvije stolice “leđima” jednu drugoj, prekrio to dekom, pa je izgledalo otprilike kao šatra. I to šatra s četiri mjesta. Na jednom sam bio ja koji sam mljeo kao navijeni kreten i u rukama držao te životinje i cupkao s njima u krug, preskakao prepone, gurao ih kroz vatreni obruč napravljen od plastelina, ili bacao akrobate, to jest jadnog Betmena s vrha stolice u čašu vode.
Ono što je najgore u cijeloj priči je da je moj cirkus bio nezapamćeno popularan.
Izvjesni Željac je došao na sve tri jutarnje predstave, a mali Siniša me molio da ga pustim da gleda još jednom, iako nije više imao novaca, pa mi je umjesto toga dao šerifsku značku.
Kasnije, za vrijeme svjetskog prvenstva, nabavio sam figurice nogometaša, napravio si gol od malih daščica i gaze (gaza je bila mreža, a daščice stative naravno) i kretenirao se po cijeli dan, izvodio akcije, jasno ja sam bio i napadač i golman. To nisam naplaćivao. To sam se sam igrao.
No, ne baš uvijek. Naime, jedan je Peđa nadmašio sva očekivanja. Naime, dok sam jednog posebno lijepog ljetnog jutra na svom balkonu, stjecajem okolnosti u prizemlju, upravo započinjao susret Danske i Urugvaja, Peđa me zazvao da dođem van. – Ne mogu sad, sad će počet Danska i Urugvaj – rekoh ja, Podnošljivo Retadirani Klinac
Sad, čovjek bi očekivao da će Peđa eventualno predložiti da dođe kod mene i pogleda tu zanimljivu utakmicu između figurice u mojoj lijevoj ruci, odnosno Danske, te figurice u mojoj desnoj ruci, u prepoznatljivim bojama Urugvaja.
Međutim, Peđa je nadmašio čak i Podnošljivo Retardiranog Klinca, to jest mene. – A jel bi mogo ti naglas prenosit da ja čujem – reče Peđa, Nepodnošljivo Retardirani Klinac.
I tako, vani sunce, ljeto, ja na svom balkonu igram utakmicu Danske i Urugvaja, pucajući loptu od plastelina figuricama igrača i istovremeno figuricom u drugoj ruci braneći gol, usput prenosim ko pravi sportski komentatori, a Peđa lijepo sjedi na rubnom kamenu i sluša prijenos. Ajd sad malo zastanite i probajte si predočit tu sliku.
I sad zamislite da prolazite ulicom.
S balkona u prizemlju odzvanja glas klinca koji se dernja “Dvadeset i treća minuta utakmice, Larssen dodaje Elkjaeru, Elkjaer u sjajnoj prilici, udarac i 1:0 za Dansku!!!”, a Peđa retardirano sjedi na rubnom kamenu lica obasjanog srećom.