S rušenjem devastiranog hotela Korane i uništenjem vjekovnih
stabala pored ovog objekta u Karlovcu oglasio se i doc. dr. sc.
Antun Alegro s Biološkog odsjeka Prirodoslovno – matematičkog
fakulteta u Zagrebu. Zbog velikog interesa za ovu temu, pismo
prenosimo u cijelosti…
O stablima koja su pala kao usputna žrtva rušenja ostataka hotela
Korana dosad sam govorio kao botaničar i kao netko tko se bavio
poviješću karlovačkih parkova i njihovim raslinjem. Ukratko,
srušena su dva stabla, močvarni čempres (Taxodium distichum) i
tisa (Taxus baccata), posljednji ostaci parka podignutog uz
nekadašnji koranski mlin završen 1849. godine. Točnu godinu
sadnje ne znamo, no možemo je smjestiti u sredinu 19. stoljeća, u
godine po završetku gradnje mlina. Time su ta stabla ostaci
jednog od najstarijih karlovačkih parkova, starija i od Kružnog
šetališta koje prati obod Zvijezde i od Vrbanićeva perivoja.
Tiho su svjedočila požarima mlina, njegovim prenamjenama,
konačnom rušenju i nestanku prvotnog parka, a njihov značaj i
ljepotu prepoznali su graditelji hotela, koji ostavljaju otvor u
terasi za tisu i završavaju je uz močvarni čempres, ostavljajući
dovoljno mjesta za njegov rast. Također je važno ponovno
istaknuti da su oba stabla bila zdrava i vitalna, bez suhih
grana, tisa prepuna crvenih sjemenki, a čempres češera. Trula
stabla za tako nešto nemaju snage. K tome oba stabla pripadaju
iznimno dugovječnim vrstama, dosižući starost koja nerijetko
premašuje 1000 godina, a stradavaju mahom od gromova, požara,
izvala i sličnih dogođaja, no uglavnom nikad zbog truleži, jer ih
način rasta i starenja drva čini gotovo potpuno otpornim na nju.
Tako da me čudi samouvjerena dijagnoza njihove trulosti i
neodrživosti koju je postavio gradonačelnik, po vlastitim
riječima, vidjevši sliku panja na TV-u. Čudi me tim više što je
krajem listopada 2011, kada je ista sudbina prijetila platanama u
Nazorovoj ulici, istaknuo važnost uvažavanja struke i volje
građana. Kojih ovdje nije bilo čak ni formalno.
No u ovom tekstu bih htio izložiti i svoja razmišljanja ne samo
kao biolog, nego i kao stanovnik ovog grada, građanin koji gleda
i promišlja stvarnost grada s kojim je isprepleten i obiteljskom
poviješću. Slušam i čitam kako se sa stablima ništa drugo nije
moglo učiniti i kako je sve učinjeno po zakonu. Nisam pravnik,
tako da vjerujem da sve jest po zakonu. No što je zakon? Možemo
ga shvatiti kao minimum morala potrebnog da bi neko društvo moglo
funkcionirati. Časni ljudi su pak oni koji se ne drže samo tog
minimuma, već oni koji svojim stavovima, nastojanjima,
djelovanjem i čitavim životom teže ispunjenju moralnih ideala i
općem dobru mimo sitnih osobnih interesa. Smatram da iako je ovo
rušenje stabala navodno zakonski uredno, da je duboko nečasno.
Navodno su mogla biti srušena jer nisu zaštićena. A zaštićena
nisu zato, jer nitko od nadležnih zahtjev za zaštitom nikada nije
ni podnio. Navodno su mogla biti srušena, jer njihova zaštita
nije bila propisana građevinskom dozvolom. A nije propisana, jer
ih nadležni nisu stavili u posebne uvjete koji su se građevinskom
dozvolom mogli propisati.
Navodno su mogla biti srušena zato jer ih nema u GUP-u. A nema ih
zato, jer ih je netko iz novog GUP-a donesenog 2011. izostavio.
Navodno su mogla biti srušena jer nitko nije reagirao. A osoba
koja je pokušala reagirati dobila je naređenje da šuti… I tako
je nizom propusta, zanemarivanjem dužnosti i neodgovornim
vršenjem svog posla postignuta zakonitost njihova rušenja. I time
se još jednom ukazalo na duboku nečasnost ovog zakonitog društva.
Čudi i me to kako su se zakonski mogle opljačkati tvornice, ljudi
istjerati na ulice, na njihovim mjestima podići beskrajni
trgovački centri, a tako moćni zakoni su ostali nemoćni kod
zaštite dva stabla. I to opet po riječima gradonačelnika, kojeg
sam slušao na radiju kako u gradskoj vijećnici govori da nije
bilo načina da se stabla zaštite. Čudim se i dalje. Odakle taj
trud i energija uložena u negativno, u uništenje dijela ovog
grada, njegove tradicije, baštine, u uništenje dva živa bića, u
uništenje dijela javne memorije, u uništenje prava na grad? I
odakle samouvjerenost da se to može prikazati kao jedino moguće
rješenje? Nemam odgovore.
Jasno mi je da je početak bilo kakvih radova u ovom razorenom i
opljačkanom gradu važan dio predizborne kampanje. No isto tako
smatram duboko nečasnim baštinu i javno dobro žrtvovati osobnim i
stranačkim političkim stremljenjima. Pitam se gdje su granice
takvog ponašanja? Postoji li mjera koja se ne može prijeći ili
smo svi potencijalni taoci bijednog i sebičnog politikantstva
kojem je javno dobro nepoznanica? Ne razumijem ni investitora
koji je s ponosom mogao pokazivati jedna od najstarijih stabala u
gradu i učiniti ih zaštitnim znakom svog novog hotela te pričom o
njima privlačiti goste, a njihovom zaštitom ukazati na vlastitu
uljuđenost i brigu za javno dobro. Očito je važnije bilo motornom
pilom pokazati to je tu gazda.
Važno je neprekidno si ponavljati da je smisao postojanja
gradskih otaca javno dobro i dobrobit svih građana. Ne postoji
vrhunaravni izvor njihove vlasti i moći, zbog kojih bi im se
trebalo pristupati klecajućih koljena. Zanemarivanjem javnog
dobra i korištenjem položaja za osobne i političke probitke
ukidaju smisao svog postojanja. I lišavaju se časti, ljudskosti i
čistog obraza.
S druge strane razumijem dobronamjerne građane koji su se
javljali s komentarima u kojima u osnovi kažu da je u ovom
trenutku važniji novi hotel od nekakva dva stabla. Njima
odgovaram da je novi hotel bez ikakve muke mogao biti i s ta dva
stabla. Potičem na razmišljanje da li su nepotrebne žrtve
opravdane za postizanje bilo kojeg cilja. I gdje je granica?
Ovakvom brigom za opće dobro i građane te načinom djelovanja to
jednog dana može biti čitav drvored, ulica, nečija kuća, tvornica
s radnim mjestima i bilo što drugo. Smije li cilj opravdati
sredstva? I konačno, smijemo li se već radovati novom hotelu
sjećajući se koliko smo se već puta kupali u novom bazenu, u vlak
ulazili na novom kolodvoru, hodali Radićevom po obnovljenoj
kaldrmi, ulazili u novi muzejski prostor u vojarni na Jelačićevu
trgu i svoje goste vodili u šetnju Zvijezdom blistavih kuća…?
I za kraj nekoliko Krleženih stihova:
Severec, kozoderec, skunkačov strah i kač,
raznesel bu vre farbe s pisanih vaših gač,
a nami bu sejeno, mi tak sme polski drač
bezupci, terpuci i kravji kolač!
Dr. sc. Antun Alegro