Možda nindža koji pliva ženskim stilom. Sad je sigurno već
starac, negdje u nekoj dalekoj zemlji. Zamišljam kako sjedi
negdje na osami, iza njega je kuća od drveta, ispred, daleko
ispred, sunce zalazi za brijeg, zrak miriše na trešnje u cvatu.
Zamišljam ga kako sjedi i kako je sretan, kako na njegovom
nepomičnom nindža licu ipak iskre u očima odaju osmijeh, negdje
duboko unutra, dok misli na dječake, negdje daleko, vidi ih u
trku, kako ulaze u kino, sjede u mraku, sretni, jaki, veliki i
bolji nego što će ikada kasnije biti, nestrpljivi da vide što ih
sve čeka, što je sve pred njima…i svojim nindža moćima stvara
prašinu koju zlati svjetlo projektora i posipa je po njihovim
glavama, tako da kasnije, kad svijet postane onakav kakav obično
postane, pomisle na to davno poslijepodne i nasmiju se opet čisto
i naivno kao nekad.
Pa makar i u sebi.