Prijatelju, pričaš mi o tome kako smo mi kršćani nedosljedni,
nesavršeni, farizeji, nalaziš u našim životima toliko toga
mračnoga. Zahvalan sam ti, ma kako se čudio tome, na tim tvojim
ocjenama našeg kršćanskog života. Ne, ne vrijeđaju me te tvoje
ocjene, niti ih smatram grubima, nepravednima. Ti mi govoriš samo
ono što vidiš, kako nas doživljavaš. Iskren si, prema nama, to je
lijepo. Lijepo je što od nas očekuješ dosljednost, savršenost,
pricipijelnost života u svakom trenutku.
Pričaš mi, prijatelju, o svećenicima koji su isto tako
nedosljedni, farizeji, mnogi i pohlepni carinici. Pričaš mi o
njima koji propovijedaju Boju riječ, a sami su mnogi daleko od
tih riječi. Nadam se da nemaš ništa osobno protiv svećenika,
smeta ti jednostavno ta njihova nedosljednost. Od njih očekuješ
da budu elita. Priznajem da imaš sliku svećenika ideala
humanosti, kršćanskog idealizma. Oni su za tebe, jednostavni,
ponizni, učeni i materijalno siromašni ljudi koji govore ono za
što i što žive.
Kažeš mi, prijatelju, smeta te to, kako kažeš “petljanje Crkve u
politiku”, “miješanje u svakodnevni život”. Smeta ti “kad
svećenici s oltara tjeraju politiku”. Mjesto je Crkve u crkvi.
Vjerujem da imaš imaš plemenite nakane, da želiš da Crkva bude u
ugodnom ambijentu crkve, za tebe u prirodnom okruženju.
Liturgijska Crkva. Veliš, ankete kažu – ljudi vjeruju u Boga,
Isusa Krista, vjeruju njima, ali, ankete kažu: ne vjeruju Crkvi.
Nije to Isusova Crkva, iznevjerila je Isusa Krista svoga
učitelja, osnivača. Trebala bi se vratiti izvoru. Sve dati
siromasima i riješiti glad u svijetu, siromaštvo.
Kaže, prijatelju, Isus je govorio o ljubavi, jednakosti, bratstvu
i sestrinstvu, miru i pomirenju. Crkva pak, koja se naziva
njegovom govori “govorom mržnje”, homofobna je. Širi mržnju,
neprijateljstvo, nejednakost, nepravedna je i zatvorena,
nedemokratska. Neko strano tijelo u ovom modernom vremenu. Protiv
svega je čemu danas ljudi streme. Ljudi žele biti slobodni,
slobodno misliti, a Crkva im ispire mozak, usađuje ograničenja,
strah.
Znanost napreduje neviđenom brzinom. Svijet i svjest mijenju se
brzinom svjetlosti. Ono što je jučer izgledalo kao krajnji domet,
ujutro kada se probudiš postaje daleka povijest. Granice znanja i
znanosti postaju bezgranične. Kažeš mi, prijatelju, u tom i
takovom svijetu nema mjesta za Crkvu. Ona očajnički pokušava
zaustaviti kotač napretka, jer napredak znači njezinu smrt,
njezin neminovni kraj. Čovjek želi biti slobodan, sam određivati
svoju sadašnjost, budućnost. Koliko idemo naprijed, kažeš,
uvodimo i eutanaziju i time određujemo duljinu života i svoj
kraj.
I na koncu mi, prijatelju, onako kao poantu u svom pismu kažeš:
čovjek je toliko napredovao u spoznaji, znanju i mogućnosti da
Bog naprosto i nije potreban. Mi, ljudi odlučujemo kada i hoće li
se netko roditi, kako će živjeti, nisu potrebna neka Božja
pravila, i na koncu koliko ćemo živjeti i kako ćemo umrijeti. Sve
je u našim rukama i našim glavama. Pa ako itko i želi vjerovati,
moliti se – to je njegova prirodna stvar i njegovo pravo. Ne
treba netko tko će biti posrednik i to naplaćivati.
Eto, prijatelju, to su bila neka tvoja opažanja. Potrudit ću se u
slijedećem nastavku nastaviti svoje pismo tebi. Ovo su bili
dijelovi tvojih prigovora na koje očekuješ moj odgovor.