Prijatelju, odlučio sam malo razmisliti o tvojim prigovorima ili
o onome što te zbunjuje. Znam da si nekada išao u crkvu,
ministrirao, primio prvu pričest, firmu. Još si neko vrijeme išao
u crkvu, smatrao se dijelom te zajednice. Onda si počeo sve rjeđe
ići dok jednom nisi prestao. Osjetio si da ne spadaš tu, ili
jednostavno da to to sve nije potrebno, možeš i sam, pomislio si,
imati vezu s Bogom. Vjeruješ, kažeš u Isusa, ali ne i u Crkvu.
Imam osjećaj da nosiš određenu dozu odbojnosti, ljutnje na nju.
Misliš da to nije to.
Najvjerojatnije očekuješ da ja, već po svom habitusu, uzmem sebi
za pravo braniti Crkvu, ljude koji je vode ili pak ljude koji je
čine, koji se još uvijek smatraju njezinim članovima. No, moram
te razočarati u tom tvome razmišljanju. Ne mislim nikoga braniti,
opravdavati. Znaš da nisam vjerski fanatik, neki fundamentalist i
da sam i sam prošao i pretrpio mnoge nepravde. Sjećaš li se
koliko si mi puta rekao: poznajem te u dušu, ali nikako mi nije
jasno kako možeš biti dio te Crkve, služiti u njoj? Kako možeš
pisati, govoriti da je voliš?
Prijatelju, ispričati ću ti jednu anegdotu. Znam da je poznaješ,
ali ipak, možda nam ona pomogne da se barem dotaknemo problema.
Ispred rascvijetalog grma ruže stoje dva čovjeka. Jedan je tužan
i ljut. To i ne krije. Nije mu jasno zašto na prekrasnim ružama
raste trnje. Drugi je pak radostan. Izvor njegove radosti leži u
tome što i na trnju rastu ruže. Iz iskustva znam da ruže bez
trnja najčešće nemaju miris, a one s trnja prekrasno mirišu.
Sjećam se iz Vrhovca, ruže koje sam zasadio ispred kuće prekrasno
su mirisale u rana jutra ili predvečerje. Neke činjenice
prihvaćaš onakvim kakve jesu. Činiš sam najbolje što možeš.
Odustati od nečega i nekoga jer nije po mojoj zamisli, mojoj
viziji ne mislim da je mudar potez.
Nogomet ne igraju samo vrhunski nogometaši, niti se izmišljen
samo za one koji su perfekcionisti u njemu. Svi smo mi dio jedne
velike nogometne obitelji: bilo da loptu natjeravamo po livadama,
bilo da udobno zavaljeni u fotelje gledamo nogometne utakmice.
Netko je u tome bolji, netko lošiji, netko uspješan, drugi
neuspješan. I s drugim je stvarima u životu tako. I s vjerom i
Crkvom. U nju ulaze vjerski nadareniji i oni manje vjerski
nadareni, uspješni u usvajanju i manje uspješni, savršeni
majstori vjere i amateri. Očekivati monolitnost u savršenosti od
tako šarolike palete ljudi sa svih strana i od kojih svaki nosi
svoj život sa svim dobrim i lošim stranama uistinu bi bilo teško.
Da parafraziram Mešu Selimovića: “Više je dobrih ljudi na svijetu
nego zlih. Mnogo više. Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju”.
Kažeš da kršćani nisu bolji ljudi od drugih. Ne tvrdim da jesu,
makar bih mogao, jer nema nijednog logičkog dokaza da nisu. Stoga
mi se tvoja teza ne čini prihvatljivom kao logički zaključak. Na
temelju izdvojenih primjera koje ti služe kao premise donosiš
krivi zaključak. Tako bi ispalo da kada bih i ja tvrdio da ljudi
bez vjere nisu bolji od kršćana pa bi ispalo da time što je neki
čovjek kršćanin da je time automatski bolji čovjek od drugih. Ti
se naravno s time ne bi složio. Čovjek nije bolji, plemenitiji,
više čovjek time što pripada u neku grupu ljudi. Pripada nekoj
vjerskoj zajednici ili ne pripada nijednoj.
Naravno, prijatelju, bilo bi smiješno kada bi tvrdio da je u
Crkvi bilo, ili jest, ili će biti bajno. Da je sve u njoj
prekrasno, da nema svojih mana, sramnih trenutaka, padova. Ima
ona veličanstvenih trenutaka, ali ima i onih koji nisu nimalo
časni. Zavisi samo što i kako gledamo na stvarnost njezine
prisutnosti i njezina djelovanja. Govoriti, pisati samo o tamnih
stranama i po njima je vrednovati značilo bi zanemariti, zatajiti
istinu. Vrijedi i obratno. Vjerujem da ti je stalo do istine.
Postoji u meni i svijetlih i tamnih strana, a ipak premda znaš i
za one tamnije nisu odbacio prijateljstvo. Isto je i sa mnom u
odnosu na tebe. Gledamo onoga drugoga u totalitetu osobe.
Crkva nije neka statistička i jednoumna zajednica. Vrijednost i
snaga Crkve ne mjeri se brojem ljudi jer bismo tada upali u
Staljinovu pogrešku – kakva je vojna snaga Vatikana? Nije ni
trgovački centar koji će se prilagoditi kupcima u svojoj ponudi.
Izbaciti ono što jednom dijelu kupaca ne ogovara, a na police i u
ponudu staviti ono što kupci vole. U svom Katalogu (Katekizmu) ne
nudi trendi robu. Nudi ono što ima od početaka.
Da ima nedostojnog u Crkvi, ona sama to priznaje. Drugi
vatikanski sabor priznao je: da su mnogi kršćani sablazan. Ne
bježim od te istine.