*Nije da će ovo postati emisija po željama u stilu “ajd sad ono kad smo slušali Tomsona”, ali komentari o nekadašnjoj ligi dječaka iz Novog centra i Luščića, ostavljeni od strane jednog od tada vjerojatno suparničkih igrača, a sada bi se gotovo moglo reći suigrača u tim davnim danima prije rata, dok su nebom letjeli pterodaktili, a poštari hodali pognuti pod težinom klinastih pisama, vrijede biti zabilježeni.
Postoji Bubamara. Ona je smještena iza zgrade Miroslava Krleže 2, nekada Džemala Bijedića 2, počinje tamo negdje kod Hrvojevog ulaza. Hrvoje je bio super dečko, ali i beskrajno dobar učenik. Bili smo žestoki suparnici u redovitom godišnjem natjecanju tko će pročitati više riječi u minuti, no pomalo me počeo živcirati, sasvim nepravedno, tek kada je postao redoviti dio roditeljskih govora u stilu “kako je Hrvoje mogao dobit pet?”. Super Hrvoje u očima mojih staraca sve je mogao. Ipak, sva sjećanja na njega su pozitivna, a iz nekog razloga sada mi pada na pamet onaj trenutak kada smo ga čekali da izađe na nogomet, bila je jesen, s maglom, mirisom kestena i mokrog lišća, a on je izašao nasmijan i rekao da je morao odgledat “Šeprtlje” do kraja. Potpuno nebitan trenutak ponekad te zauvijek odredi u nečijem sjećanju i vrijedi to možda zapamtiti za one trenutke u kojima ti se čini da baš ništa nije onako kako treba biti. Postoji i Livada Kod Pošte, gdje smo subotama igrali “trening-utakmice” protiv mlađe ekipe iz ulice. Iz nekog razloga gotovo uvijek smo ih pobjeđivali s točno 8:2, bilo nam je to smiješno, ali bez ikakvog namještanja rezultat je vrlo često ispadao baš takav.
No, ovog puta bitna je Livada Između Četiri Zgrade. Smještena je, nikada nećete pogoditi, između naše četiri zgrade. Kao klinci tamo smo organizirali turnire, a u ljeto 1991. godine to je preraslo u pravu malu ligu koju smo organizirali sami i igrali vikendima. Uključili su se i drugi kvartovi, a među njima i daleki, možda i punih dva do tri kilometra udaljeni Luščić, s kojim smo razvili pravo rivalstvo. Dolazile su na te utakmice navijači – klinci (za razliku od naših odraslih 14-15), cure, roditelji, ostali stanari…kada smo igrali utakmicu protiv “staraca” odnosno odraslih iz kvarta, publike je vjerojatno bilo znatno više nego što danas ima na dobrom dijelu prvoligaških utakmica.
A, 28. rujna 1991. godine bila je subota.
Bilo je to poslijepodne na koje čovjek pomisli kada pomisli na kasno ljeto, s onim osjećajem slobode, ali i osjećajem da dolazi ona crta kada ćemo iz djetinjstva preći u mladost, s pogledavanjem u djevojke, sa zajapurenim licima, osjećajem pomalo ispumpane kožne lopte na tenisici, mirisom trave, znojem u kosi i dječjim iskrama u očima, kako našim, tako i kod odraslih koji su sjedili na pletenim stolicama u uličnom kafiću i pogledavali prema našoj utakmici, tako i kod klinaca i djevojčica koji su sjedili na zidiću kod frizerskog ili na zelenoj ogradi i navijali za dečke iz svoje ulice.
Igrali smo protiv tog Luščića, oni su se zvali Concordija, a mi, sasvim maštovito, Novi centar. Nakon prvog poluvremena, u utakmici punoj golova, vodili smo 6:4. Pet golova zabio je Aco Žakula, a jednog sam dodao ja, točno se sjećam udarca iz daljine koji je iznenadio golmana. Pored mene je bio Aco, potapšao me po ramenu, stisnuo šake i viknuo nešto poput “ajde, idemo ih sad do kraja razbit”. Mrak je ipak došao prerano i dogovorili smo se kako ćemo utakmicu nastaviti sljedećeg vikenda.
Nismo.
Iako to nitko nije mogao znati, bila je to posljednja subota mira. Te večeri upisao sam u našu bilježnicu rezultat prvog poluvremena, sastave i strijelce i do kraja života praznina u toj bilježnici činit će me nervoznim. Prošli su dani u kojima smo žalili što je nismo odigrali, prošli su i oni u kojima nam nije bilo stalo, a na kraju i oni u kojima iznenada shvatiš kako se tih 14 dječaka iz Novog Centra i Luščića doista više nikada neće naći na livadi između četiri zgrade i dovršiti svoju utakmicu.
Granate su razrovale grad, Aco je otišao u Srbiju, na mjestu pletenih stolica bilo je razlomljeno staklo i komadi popucale fasade, s par razmrljanih kapi krvi na podu od sitnih kamenčića.
Svijet je postao siv, nasmijana lica susjeda iz uličnog kafića zamrznut će se zauvijek u stanju namrgođenosti, a nikada dovršena utakmica bit će samo nevažan detalj, kao kada si ušao u bakinu sobu, jutro nakon što je umrla, i pronašao nedovršenu knjigu koja je čitala.
I dok su nevjerojatnom brzinom nicali grobovi na novom gradskom groblju, na brdu iznad grada, mislio si na to kako nije fer da ljudi umiru dok ne završe s čitanjem knjige, ili da ratovi počinju dok dječaci ne odigraju utakmicu do kraja.