Ovisnosti su oduvijek izazov za društvo; bilo bi logično da
razvojem civilizacije, povećanim standardom života, ljudskih
prava, proširenjem mogućnošću životnih izbora čovjek traži manje
putova za bijeg od stvarnosti. Ali avaj, da se poslužimo
Kunderom, lakoća postojanja je sve više nepodnošljiva, ljudski je
mozak s gomilanjem životnih opcija postao veće đavolje igralište
negoli u nekim prošlim, jednostavnijim, ali i olovnijim
vremenima. Danas se ljudi ne liječe samo od ovisnosti od droge
ili alkohola, nego i ovisnosti o internetu, o sexu, o kocki, o
hrani…, čemu sve ne. Dok je droga ulazila u zemlju na kapaljku, a
“trava” se sadila u teglama, kad nije bilo interneta, a kockanje
zabranjeno, glavni izlaz za bijeg od teške svakodnevnice je bio
alkohol. “Drajsan”, pivo, Badelov “mirogojček”…, nije bitno. A
nije ni danas puno drugačije s obzirom da nas ozbiljna
istraživanja stavljaju u red najpijanijih nacija u Europi u kojoj
se po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji ionako troši najviše
alkohola na svijetu.
Tipično, u uredničkom uvodniku starih novina ne propituje se što
je to u ljudskom biću što ga tjera prema piću i ne zgraža nad
brojkom od 2000 registriranih alkoholičara, već se zbrajaju
materijalne štete. U dobro smišljenom političkom spinu, za
milijarde minusa u karlovačkom zdravstvu nisu bile krive ni
strukture, ni loše gospodarenje bolnicama, već – između ostalog –
radni narod koji očito previše pije i boleštinama uzrokovanim
lošim vinom opterećuje zdravstvo.
“Preventiva” , Karlovački tjednik, 22.travnja
1976.
Kad bi se zbrojili svi prošlogodišnji troškovi liječenja raznih
bolesti uzrokovanih kroničnim pretjeranim uživanjem alkohola
dobila bi se suma od 3 milijarde starih dinara. Da ovih troškova
nije bilo, zdravstvo karlovačke regije imalo bi sa polovinu manje
gubitaka. Činjenica je, međutim, da je bilo koju bolest nemoguće
apsolutno iskorijeniti pa tako i alkoholizam. Ali ova bolest za
razliku od mnogih drugih ima socijalnu dimenziju. Iz ovakvog
njenog obilježje slijedi i konstatacija: ako neka pojava, ima
socijalnu dimenziju to znači da se ona organiziranim preventivnim
djelovanjem društva može mijenjati. Koliko zapravo preventivno
djelujemo na suzbijanju alkoholizma? Na rad pet klubova liječenih
alkoholičara s oko 300 apstinenata prošle godine utrošeno je oko
8 milijuna starih dinara. U usporedbi s 3 milijarde to je prava
sitnica. Pored toga te tri milijarde troškova nisu, međutim,
najveća nevolja koju uzrokuje alkoholizam. Mnogo je teža ona
ljudska koju proživljava oko 2000 kroničnih
alkoholičara registriranih u Karlovcu i još možda
četiri puta toliko članova njihovih obitelji. Medicinski
stručnjaci otvoreno priznaju da se ustanove u kojima oni rade ne
mogu same uspješno nositi s ovom bolešću. Kad se dođe do bolničke
postelje, kažu oni, onda je to gašenje požara. Izlaz je u
zajedničkom preventivnom djelovanju ponajprije odgojnih i
prosvjetnih, a zatim i drugih društvenih faktora, naravno, u
suradnji s medicinskim ustanovama. Takve suradnje, kažu
medicinari, u Karlovcu gotovo da i nema. Nerijetko se naime
događa da liječniku u namjeri da osnuje klub liječenih
alkoholičara u radnoj organizaciji i s više desetaka oboljelih,
budu zatvorena vrata. Uz ovakav, reklo bi se potcjenjivački odnos
prema opasnosti zvanoj alkoholizam, za preventivu u medicini
uopće, odvajaju se nedovoljna sredstva. U konkretnom slučaju, kad
bi se na preventivu odvojila (samo) jedna milijarda starih dinara
broj oboljelih i troškovi njihovog liječenja bili bi neuporedivo
manji.
Pripremio Tihomir Ivka