Rezolucijom Opće skupštine UN iz 1993. godine, odlučeno je da se 22. ožujak obilježava kao Svjetski dan voda. Tom prigodom diljem svijeta govori se o problemima vezanim uz vodne resurse. Evo i nekoliko podataka koje vjerujem, niste znali. Naš planet čini 97,5 posto morske vode koju ne možemo koristiti a dostupan nam je svega 1 posto od ukupne pitke slatke vode. Najveći dio nalazi se “zaključan” u snijegu i ledu na polovima. Svakodnevno koristimo samo 0,01 posto od ukupne količine vode na zemlji.
Što se tiče Hrvatske, možemo biti zadovoljni količinom pitke vode i tu smo u samom vrhu u Europi i svijetu. Svaki stanovnik Hrvatske prosječno potroši oko 150 litara pitke vode. Ono što nas izdvaja od ostalog dijela Europe, to su enormni gubici u vodovodnom sustavu. Oni su blizu 50% što znači da je svaka druga litra vode izgubljena. Gubici u Europi su 15%. Možda ste neke od ovih podataka i znali, ali ove koje sada navodim, sigurno niste.
U zemljama u razvoju, 80 % bolesti povezano je s vodom.
Petominutnim tuširanjem potroši se 70-100 litara vode.
Jedna litra ulja može zagaditi dva milijuna litara vode.
Danas je u svijetu 100 tisuća kemikalija a većina ih završi u vodi.
Najviše ukupne svjetske vode posjeduje Kanada – 25 %.
Prema vodi, pogotovo pitkoj, ponašamo se krajnje nemarno. Svaki dan prosječno kućanstvo potroši od 50 do 70 litara voode, samo za ispiranje WC-a, dok u isto vrijeme svakodnevno od nedostatka pitke vode, u svijetu umre 3.800 djece. Čak milijardu i sto milijuna ljudi nema pristup pitkoj vodi. Mi smo u Ogulinu izgradnjom magistralnog vodovoda trajno i kvalitetno riješili problem pitke vode, radi se intenzivno na modernizaciji vodovodne mreže kako bi se smanjili gubici a izgradnjom kanalizacijskog sustava, riješiti će se i zagađivanje podremnih voda.
Ono čime nikako ne možemo biti zadovoljni, to je odnos prema rijeci Dobri u našem gradu. Da je nije bilo, nikada ni grada na ovom mjestu ne bi bilo. Jer grad, bilo koji, neraskidivo je vezan prvenstveno uz rijeku. Rijeka je njegova duša, izvor njegova postojanja, rijeka je život. Ogulinci su Dobru i zapustili i zaboravili. Pred više od 50 godina, izgradnjom Hidroelektrane Gojak, Dobra je 2 kilometra od središta grada, okovana čeličnom branom i stvoreno je jezero Bukovnik. Staro korito ostalo je prazno bez vode, bez onog barem životnog minimuma, ostale su baruštine, žabokrečina i smrad. Tek povremeno, za proljetnih kiša Ogulinci ponovno za trenutak mogu uživati u čarima Dobre. Nije više doduše kao nekad, jer obale su zarasle poput dvorca u kojima obitava Trnoružica, i rijeka se na nekim dijelovima gotovo ne nazire. Ali – već sam huk vode, njen žubor i srebrno bijeli slapovi, dovoljni su da vas vrate u vrijeme djetinjstva, dječaštva, mladosti. I odmah naviru slike nekadašnjeg života na rijeci, javljaju se daleki odjeci prvih ljubavi, ponovno smo razigrani dječaci u lovu na pisake, kedere i bjelouške, skačemo s najviših, najopasnijih stijena u Veliki vir samo s jednom željom – da se svidimo onim djevojčicama s kečkama, u njihovim prvim, u kućnoj radinosti sašivenim bikinijima. Tek sada, kad rijeka onako iznenada ponovo proteče u punoj ljepoti svojim starim koritom, prpošna i razigrana, možemo pomalo s ponosom reći nekim novim klincima – evo vidite, to je rijeka naše mladosti. I puno će im stvari tada biti jasnije. Gledajući rijeku, shvatiti će ljubav koja njihove očeve veže za to malo vode, za duboke opasne virove, blistave brzake. Razumjeti će što to znači – Rijeka koju su nam ukrali. I više neće slušati s podsmjehom dosadne priče o nekim prohujalim vremenima.…….Jer, sinuti će im u trenu, da su i njima zapravo ukrali rijeku. I oduzeli im jedan dio života, koji se ničim ne može nadoknaditi.
A kada ljepotica Dobra odjednom, oslobođena čelične brane, nakratko ponovno poteče kroz naše živote, noseći sobom miris goranskih šuma, i svježinom ispuni grad, više ništa nije kao nekad, jer ni mi nismo isti. I sada shvaćamo kakav su nam, oduzevši nam rijeku, učinili zločin oni koje običavamo zvati pripadnicima “nenarodnog režima”. Ali, više nismo tako naivni ni bedasti da za sve optužujemo samo “doba mraka”. Slobodna, neovisno nezavisna, suverena, uljuđena, demokratska, moderna, europska i jedina nam Hrvatska, istim bahatim odnosom prema prirodi, nastavlja pravac svojih prethodnika. Nismo eksperti, nismo ni znalci, ali duboko smo uvjereni, da uz malo više ljubavi prema ovome gradu, možemo sačuvati barem djelić rijeke koja je od pamtivijeka bila ukras Ogulina. Nekoliko uzvodnih brana prema jezeru Bukovnik, sigurno bi sačuvalo životni minimum, za što smatram da su u HEP- u i obvezni. Barem moralno. Obzirom na to, koliko su u 50 godina iz Dobre izvukli. Ali ne postoji vezanosti uz ovaj grad, ne postoji dobre volje, ne postoji ljubavi, i zato ćemo i ubuduće, umjesto “rijeke našega djetinjstva”, imati u grandioznom kanjonu Dobre, jedinstvenu septičku jamu i gradski deponij. Europi unatoč. I odgovornima na čast “.