Dakle, ako se u takozvanoj novokomponiranoj narodnoj muzici
psuje, glorificira rakija i poziva “na sve što ti život pruža”,
ako se to radi (pjeva) nabreklih vratnih žila, promukla glasa i
iskolačenih očiju, u Lepe Brene to je sve učinjeno uz lagodni
izvođački smiješak i elektrificirani zvuk brojne pratnje.
Dvadeseti vijek i njegov pucketavi zvuk električne iskre napokon
je i ovom podneblju upotpunjen i idiličnom melodijom proplanaka i
potočića. Lepa Brena povezala je tak golemi raspon i prodajom
svega i svačega (od glasa, do značke), a još i više dvoličnošću
priča o humanitarnim akcijama i istovremenim psovkama koje u
mikrofon uz salvu odobravanja u publiku odašilje njezin Slatki
greh. Nije li to na pomolu neki muzički “sadomazohizam” koji
treba psovku i za poticanje humanitarnih djela i akcija.
Nije moguće dati precizan odgovor, ali od psovke se nitko nije
obogatio, ako se pritom izuzme lakrdijaš. No rečeno je već, Lepa
Brena je samo posljednji hit jednog neprirodnog urlanja naivnih
strofa, kultiviranija od drugih joj kolega a koji također gostuju
u Karlovcu ili ih se čuje s ploča i kazetofona, ali mnogo manje
iskrena od onih koji iste te pjesme pjevaju uz šank ili
razbijajući boce po asfaltu. Razlika je u tome što se te druge ne
plaća, oni plaćaju drugima…
Pripremio Tihomir Ivka