– Jel znaš ono kad se ljudi tako nađu, na obljetnici mature
ili tako već negdje…pa ti netko kaže kako je u srednjoj bio
zaljubljen u tebe…a ti kao misliš, pa šta nisi onda rekla
jebemu, iako zapravo da je onda rekla uopće je ne bi primjećivao,
ali opet ti je nekako krivo, a zapravo ti je samo krivo što više
nisi gimnazijalac i bezbrižan i sve pa makar oko tebe bio rat…
– A jel znaš ti da možda pričaš više čak i od mene? Nasmijala se.
– Ma ne…nego…znaš…ja nisam bila zaljubljena u tebe. Ali sam
se tisuću puta skoro zaljubila u tebe. Svaki put kada sam te
vidjela na hodniku mislila sam kako ću se jednom zaljubiti, ali
zapravo nikad nisam. – Znam… – Znaš? – Ma mislim, ne
znam…nego znam točno što misliš. – Hm. Slegnuo sam ramenima.
Previše sliježem ramenima. Ja sam ramenoslijegač. Ali, nekako je
odgovaralo. Zagrlio sam je i stisnula se još malo čvršće uz mene,
tamo u mraku, dok je ispred nas bio arboretum, a iza nas
generacija je cugala… I na par sekundi razmišljali smo o tome
kako ćemo se jako jako zaljubiti jedno u drugo. Ali znali smo da
nećemo, samo ćemo do kraja života, povremeno o tome razmišljati.
* Puno kasnije, mirisalo je na riječno bilje i mokru travu, sjeli
smo na kupski zidić u nagovještaju jutra. Na drugoj obali, na dnu
blatnjave stazice, na malom je rasklopljenom stolcu sjedio ribič
u zelenoj tankerici. Izgledao je kao netko čiju bi priču valjalo
znati. Malo me gurnula ramenom i tiho počela… – Živi u maloj
kući, prizemnici, s onim niskim prozorima, tako da kad prolaziš
ulicom možeš vidjeti u dnevnu sobu, koja je i kuhinja… – I nema
luster, nego sa stropa visi samo žarulja…- nastavio sam… – To
je tužno. – Nije, to je nekako toplo. – Zove se nekako starinski.
Možda Joža. – Da, Joža. Joža sigurno. – I radio je na željeznici,
mislim, možda još uvijek radi…kao skretničar recimo. – I ispred
kuće mu se nekako osjeti taj miris pruge i kolodvora, mislim, ne
ispred kuće, nego baš na pragu. – A desno od stola u
kuhinji/dnevnoj sobi je kauč, malo star, ali ipak dovoljno
udoban. I na njemu, onako poluležeći gleda televiziju… – I zna
pjevati… – Ha? – Da, zna pjevati. To nitko ne bi rekao. Ne
znaju ni kolege s posla, ni drugi, jednostavno ponekad pjeva za
sebe, ali jako lijepo pjeva. – Znaš De, to je nekako jako lijepo.
– Znam En, ali tako je. Malo smo šutjeli, a onda je zamirisalo na
prugu i tamo u daljini, sa željezničkog mosta, čula se tutnjava
noćnog vlaka za Rijeku. I počela je još jedna kiša. Oči su joj
bile mokre poput oraha prerano popadalih s grana, onog davnog
ljeta, u onoj davnoj ulici, nakon što je ljetni pljusak pobrisao
prašinu s asfalta, smočio klupe i potjerao ljude u kuće tako da
se nije čulo ništa osim šuštanja kiše i dječjeg smijeha,
zaglavljenog negdje u vremenu.