Dolje je utakmica, a na leđima osjećam njena leđa, na
ramenu njenu glavu i miris njene kose. – Sunčaš se? – Aha – kaže.
Onda šutimo, kao što šuti i cijeli svijet, samo ponekad zvonko
odjekne zvuk palice i šuštanje lopte kroz travu. Pomakne se,
sasvim malo, tako da me jedan pramen poškaklja po vratu. –
Ej…hoćemo ovako voljet baseball jednom i kad rat stane? I prođe
cijeli jedan život dok shvatim da nikada nikome neću moći
objasniti zašto je to najtužnije pitanje koje je ikada bilo
postavljeno. *** Iako je odgovor jasan. Kada završava
sezona, onda za vrijeme finalne serije ponekad zapuše vjetar i s
drveća oko stadiona leti žuto lišće. Ljudi su opet toplije
obučeni i u zraku se nekako osjeća i nostalgija, kao da ti
baseball već nedostaje. Zapravo, nekoliko mjeseci nećeš na njega
ni pomisliti, a onda u ožujku sljedeće godine, jednog jutra
odjednom primjetiš kako zrak kod stare bolnice ne miriše na kruh
i peciva iz pekare preko puta, podigneš glavu i umjesto potpuno
pustih grana ugledaš gusto zeleno lišće krošnje koja se nadvija
nad kiosk u kojem kao mali dječak kupuješ sličice nogometaša i
žvake, pa malo poslije Zagorove romane, a poslije razne novine i
magazine, sve dok i to ne postane besmisleno, jer izmisle glupi
internet. E, a kad se dogodi taj dan, onaj s
razlistalom krošnjom, onda ti nedostaje baseball. Sjetiš se svega
i premda mjesecima nisi pomislio na njega, sad ti se odjednom
čini kako će taj mjesec do prve utakmice biti nemoguće
dug. A onda i to prođe. Prvog dana sezone uvijek se nekako
pogodi da zima ima zadnje trzaje pred definitivni dolazak
proljeća. Ljudi su zamotani u kapuljače i plave baseball
jakne s natpisom “Karlovac” preko prsa, uvlače ruke u džepove, na
tribinama se ne sjedi nego se cupka da ti se noge skroz ne
zamrznu, a kad dišeš u zraku se pojavi izmaglica. I bude to
nekako kao da si se vratio s dugog putovanja, vratio u svoj
grad, i ugledaš ljude koji ti nisu najbolji prijatelji niti si
uopće pomislio na njih dok si bio na putu, ali sada, kada ih
ponovno vidiš, znaš da si došao kući.