foto: “Svantevid” (pticica.com)Ana (13. studeni 2012. godine, 06:35) Nije računala na mrak. Ponekad se žalila na rano ustajanje, ponekad bi se osjećala baš dobro, ali u ljetnim mjesecima barem bi je u buđenju pratio dan. Sada, ponovno izlazi u noć, još uvijek tihu i mirnu. Čuju se automobili u Mačekovoj, ali ovdje, s pogledom na zidić i uz zamisao rijeke, takav je mir da bi sasvim uredno moglo biti i 2 ujutro. Na prozorima su roletne, zamišlja da je sama na svijetu, napravi nekoliko smiješnih plesnih koraka, nasmije se u mraku, dok se polumjesec rasplinjuje na površini rijeke i u njenim očima. Jutro je hladno i s njenih usana sa svakim izdisajem diže se para, odmah nestaje u mraku i potom opet bljesne, kada je uhvate svjetla kamiona na brzoj cesti. Nina (13. prosinac 2012. godine, 21:46) – Opet glumiš proljeće – rekao je Dino još poslijepodne, kada su se našli kod Gimnazije. Sada je već bio mrak, bilo je hladno i bila je magla, a ona je i dalje bila u laganoj traper jakni i s plitkim crnim starkama na nogama. Sama. Na ceneru. Kroz maglu koja se dizala s Korane i obavijala cijeli kvart, vidjela se samo sjena njene zgrade, pomalo lelujava i rasplinuta. “I’d be safe and warm if I was in L.A.” čulo se iz njenih slušalica i sjetila se onog davnog grafita “This is Karlovac, not L.A.”. Činilo se da je sve to bilo prije tisuću godina. Razmišljala je o tome, o pješčanim plažama, kalifornijskom suncu, preplanulim tipovima i dugom sjedenju na nekoj terasi uz ocean… Onda je krenula prema mutnim svjetlima u magli, šutajući kesten kroz mokru travu. Iz magle su izranjale siluete jedinog grada na svijetu koji je njen. .
Renata (13. siječnja 2013. godine, 07:42)
Pod nebom sivim kao ponedjeljak, dječaci udaraju velikim štapom po metalnoj ogradi. Najmanji od njih ima smiješnu kapu. Ona je mala, a svijet je velik. I prvi puta u njemu je sama. Raščupana i snena, osjeti kap kiše na obrazu i malim rukama otvara veliki crveni kišobran. Drži ga čvrsto, ispod kiše, ispod neba, zaklonjena od svega. S dvije ruke privlači ga skroz do vrha glave i pod crvenim platnom gleda noge velikih ljudi kako negdje žure. Vidi kako dječje noge iskaču iz svijetloplavog autobusa, vidi žute čizmice kako čekaju u redu kod voćare, vidi bakandže kako utrčavaju u pekaru. I ide dalje, najmanja u svijetu, a najveća pod svojim kišobranom, pod kojim je sunce i radost i igra. I pod koji ne smije nitko osim nje. Kada dođe do velike bijele zgrade Osnovne škole Dubovac, zatvara kišobran, vidi Valentinu kako stoji ispred razreda i trči do nje. Priča joj nešto važno.
Ozren (13. veljače 2013. godine, 22:19)
Ne pada kiša, ali šetalište je nekako mokro, sve je mračno i pusto, kao da na svijetu nema nikoga. Dolje u šančevima uzdiže se niska magla, jedva se nazire dim nad travom, u noći koja odjednom postaje hladna. Odjednom, stane. Kroz mrak se probija tutnjava. Nad ledom se diže tanka izmaglica, možda isparava hladnoća, možda je to ona ista magla iz šančeva. U izmaglici, u mraku, u mokrim i mutnim žutim svjetlima, čuje se samo škripanje leda, dok njime sporo kliže desetak hokejaša na kasnonoćnom treningu. Na cijelom svijetu čuje se samo to škripanje i povremeno zvonak udarac palicom i onda dugo šuštanje paka po površini leda. Nigdje nema nikog. Samo mrak. I park u mraku. I izmaglica nad tlom i oklopljeni ljudi u žutim mutnim svjetlima. Nekako je kao da si u nekom drugom vremenu. Ili kao da si nevidljiv. I promatraš neki sasvim drugi život.
Đurđica (13. ožujak 2013. godine, 23:10)
Monitor svijetli u mraku, počinje tipkati, ali onda ga gasi, pali malu noćnu lampu, uzima papir i kemijsku.
Danas poslijepodne na svijetu je bilo proljeće. Samo bez zelene. Mirisalo je na proljeće (kišom oprani listovi lipe i kestena), čuli su se zvukovi proljeća (muzika iza otvorenog prozora, zveckanje posuđa nakon ručka, vlak koji pod prvim crvenkastim kapima na nebu prolazi željezničkim mostom u smjeru Rijeke), veslači su trenirali na Kupi, ribiči na malim sklopivim stolicama gledali u rijeku i pušili, nasipom su trčala nasmijana djeca, onako šarmantno dječje prljava (mala blatnjava mrlja na koljenu dječaka, zemlja ispod noktiju, lagano zamusana djevojčica s pletenicom koja jedva primjetno popušta). Desno, sjedili su starci i pričali, dok je iza susjedne zgrade asfaltom tekla zapjenjena voda – netko je prao automobil. Ispred, sjedile su djevojčice i listale časopis, dok su dječaci na biciklima pokušavali voziti na zadnjem kotaču. Lijevo, djevojka sa crnim starkama, svijetloplavim trapericama i majicom neke grupe, sjedila je u krilu dečka poluduge valovite kose, s licem ušuškanim u njegov vrat i pogledom prema drugoj obali na kojoj je debeljuškasti čovjek srednjih godina šetao psa, njemačkog ovčara, i povremeno mu bacao dugačak štap. Nad kućama je bilo blijedoplavo nebo. Cijeli svijet bio je od proljeća, samo nije bilo zelene. Cijelo jedno proljeće bez zelene. Bilo je u tome nešto beskrajno lijepo, nešto lagano tužno. Fališ mi.
Ema (13. travanj 2013. godine, 03:09)
Zrak je hladan, uvlači ruke u džepove i bradu u ovratnik jakne, ali zna da je proljeće ipak stiglo. Zna to jer kada izdahne u zraku se ne pojavljuje mali oblačić magle, iako je dovoljno hladno. Kada se približi mostu pogleda u nebo i vidi mjesec kako savršeno sjeda na neboder u Šebetićevoj, izgleda kao golema šahovska figura. Rijeka je ispod, osjeća je u zraku. Stoji na mostu i gleda svjetla u neboderu, razmišlja tko je iza kojeg prozora, smišlja im živote, neke lijepe i mirne, ugodne, zamišlja toplu sobu i zvuk jazza na radiju. Ispred nje je Banija, nju osjeća i bez da je gleda. Te vizure ucrtane su u njenoj podsvijesti i kada je pogled usmjeren negdje drugdje. A onda krene dalje, korača kroz poznate ulice, svakim korakom sve bliža jutru.
Neven (13. svibanj 2013. godine, 20:40)
– Ajmo ubit kišu – kaže veliki ružičasti zec, dok sjede na stepenicama i hladno im je. Svi šute. I još malo. – Ajmo ub… – počinje on opet. – Čuli smo jebote, nije ti fora, reko si to već – prekida ga kauboj, a Supermen odobrava. – Kad sam reko jebote? – Pa nisi za kišu, al si za nedelju, isti kurac. – Kiša i nedelja su isti kurac? Kolutaju očima. Takav je nekakav kolutavookasti dan. Pričaju još neko vrijeme o tome je li isto ili nije. Onda pričaju o nekim drugim glupostima i o tome zašto na svakoj maturijadi mora padati kiša. – I šta sad? – pita zec. – Kad? – Ne znam. Sad. Poslije. Sutra. Nekad. – Ja ću bit zauzet spašavanjem svijeta – kaže Supermen, kauboj se smije i dodaje – Mene čeka ranč, treba pripitomit nove konje, i tako to. – Vi ste neozbiljni – kaže zec i ustaje. Spotakne se i padne u mokru travu. Dok čeka njihov smijeh, osjeća knedlu u grlu i ne želi odrasti.
Damir (13. lipanj 2013. godine, 17:25)
Dvorište miriše na roštilj, sok od bazge i prezrele višnje. Ljudi sjede i smiju se, režu kruh, okreću meso na roštilju, netko donosi i nešto ribe, klinci piju sokove, zamusani od uličnih višanja i kremastih kolača, vrata dvorišta širom su otvorena da svi znaju da su pozvani. Zrakom lagano zamiriše vino kada u njega uliješ mineralnu, s Korane se još uvijek čuje prskanje vode i smijeh djece, netko vadi i gitaru, starci tupe neke svoje pjesme, a Zoka i on okreću očima i smiju se. Na livadi između nasipa i kupališta djevojčice jedu kruške, naslonjene na svoje bicikle, i zaljubljeno gledaju u neki strani časopis. Par žena nosi im kolače i voće, Damir izvlači loptu iz kuće, dodaju jedan drugom, miriše na travu i kožu. U dvorištu iz kante s ledenom vodom izvlače ogromnu lubenicu. Kada je Zokin tata raspolovi velikim nožem, svijet se zacrveni i izgleda da se u lubenicu preslikalo nebo.
Alen (13. srpanj 2013. godine, 19:58)
Na trgu 868 ljudi čeka znak da zaplešu, sve na svijetu je zeleno i bijelo, samo su njene oči plave, vidi to i ovako, sa 50 metara daljine, naslonjen na štand, dok ona kod onog bijelog spomenika nečemu, onog ispred crkve, priča s prijateljicama. Nikome ne bi priznao da misli o tome kako bi bilo super da su i oni jedan od tih parova. Ugleda ga i mahne mu, on podigne bocu karlovačkog i napravi neku kretensku facu, skoro da se može zamisliti, kao da se gleda u ogledalu. “Hej”, sasvim besmisleno izgovori nekako poluglasno, tako da ga čuju ljudi u krugu od tri metra. Osjeća se idiotski. Otpija još gutljaj pive, dok kreće valcer, dok lete baloni, dok se osjeća kao da je njemu rođendan, iako zna da to nema baš nikakvog smisla. Sljedeće godine, možda. Tako misli, dok grad pleše u ritmu valcera, a ona stoji s prijateljicama, gleda i oči joj svjetlucaju kao ono kad na moru valovi razlome odbljesak sunca.
Nadija (13. srpanj 2113. godine, 20:30)
– Ajmo se igrat da smo u 2013. – kaže Borna, dok sjede u travi, iza njih je Stari grad, a ispod njih crveni suton polako osvaja nebo. Ona ga pogleda nasmijano i pomalo upitno, a tada klimne glavom. On stavlja glavu na njeno rame, obgrli je rukom oko struka i kaže: – Tko zna kako će to biti 2113. kada otvore vremensku kapsulu? Sigurno će doći na Stari grad s letećim autima. – Da, da – klima Nadija uživljeno – pa bit će i zračna cesta visoko iznad krovova, pardon, između svih tih stometarskih nebodera i reklama 24 sata dnevno na velikim video ekranima. – Oh, naravno. A što…a što ako tada svijetom već budu vladali roboti? Ili izvanzemaljci? – Ooohh, imaš pravo, to je vrlo moguće, tko zna, možda ljudska rasa bude potlačena od okupatora s planeta X17. – Nemruth Gorgon Barg… – počne Borna i onda prasne u smijeh. Odjednom mu se učini da na svijetu ne postoji ništa ljepše od nje i poljubi je, pokupivši s njenih usana okus jagode. Šute i pogledom prate paljenje uličnih svjetala, dolje u gradu. – Ali znaš, lijepo je to – kaže ona – kapsula i to. – Znam, je – potvrđuje Borna. Onda ustaje, pruža joj ruku i podiže je u zagrljaj. Stoje tako, okrenuti jedno prema drugom, u njenim očima je grad, dolje u gradu njena je kuća, njihova klupa, dolje je Gimnazija i Korana i Korzo i ćošak na kojem je čeka da se spusti sa Švarče. – Sretan rođendan – pomisli u sebi.