No, ove večeri Tadić je pred publiku izišao sam sa svojim dvjema gitarama, a unatoč velikom opusu i izraženoj sklonosti kombiniranju utjecaja glazbenih korijena iz raznih kultura i stvaranju nadgradnje etno izražaja u tzv. world music, očito se odlučio na sigurniju i ovdašnjoj publici prihvatljiviju varijantu koja se zasnivala u velikom dijelu na makedonskoj tradicijskoj narodnoj glazbi, dakako, oplemenjenoj Tadićevim darom za obradu u neslućene širine i dubine. Ima tu koketiranja i prožimanja s raznim žanrovima, od flamenco pristupa do rocka, bluesa i jazzy štiha, a u Tadićevom pristupu čak i brazilska tema zvuči prirodno, mada je tijekom izvedbe preseljena natrag u makedonske planinske mistične zakutke.
No, i sam Tadić tijekom kraćeg razgovora za Kaportal kaže da nije ostao imun na ovakvu večer.
Kako ste vi doživjeli večerašnji nastup u starom gradu Dubovcu?
– Osjećao sam se zaista fantastično, a moram naglasiti da je uz sam ambijent staroga grada i zvuk bio izvanredan. Očito je tonmajstor odlično odradio svoj posao, a to je u ovakvim nastupima jako važno, kad se zvuk vraća meni, i upravo sam večeras mogao čuti zvuk svoje gitare koja mi je zvučala upravo onako kako znam da ona uistinu i zvuči. Svaka čast i publici, i zaista mi je bio užitak svirati, i ovo mi je zaista bio jedan od najboljih koncerata. Inače, dosta rijetko sviram solo i ne osjećam se uvijek komotno u takvim nastupima, jer za razliku od nastupa u duetu, kakavi si oni s mojim prijateljem Vlatkom Stefanovskim, ovdje je sve na meni, ali sam se večeras osjećao zaista opušteno što doprinosi i bogatstvu improvizacija, koje su važan dio mojih nastupa. Zato, podržite Gorana Ilića da nastavi organizaciju koncerata u ovom prekrasnom prostoru.
U vašem repertoaru velik udio bazira se na makedonskoj tradicijskoj glazbi, i u tome niste osamljeni. Odakle ta, uvjetno rečeno, opčinjenost tim glazbenim korijenima? Što je u toj muzici, je li to stvar harmonije, je li u pitanju nepravilan ritam, ili…?
– Pa, sklop svega, rekao bih. Često me to ljudi pitaju, jer ja nisam iz Makedonije. Naime, svi mi koji smo rasli u tadašnjoj Jugoslaviji i koji smo se bavili muzikom, uvijek nam je svima bila od narodne muzike najbliža ta makedonska muzika. Ja mogu sad to probati analizirati zašto je to tako, jer ta muzika ima svoje izazove: ima tu nepravilnu metriku, ima zanimljivu ornamentaciju i veoma je bogata. To su tisuće i tisuće različitih kompozicija, i ta emotivna dubina i emotivna raznolikost tu jako dolaze do izražaja. Imate tu stvari koje su doslovce srceparajuće, imamo one koje su “lude”, koje su nekako rustične i bogato razigrane, a meni uza sve ta muzika očito dobro “leži” na gitari. Ja volim i puno druge muzike, ali neke od njih jednostavno mi ne leže tako dobro odsvirane na gitari kao makedonska. Imam na repertoaru i nekoliko dalmatinskih, u široj javnosti gotovo nepoznatih kompozicija, a sevdalinke su teške i nezahvalne u transpoziciji za gitaru, pošto je to izvorno dosta vokalna muzika. Istovremeno, možda baš i zbog toga i na tom planu malo eksperimentiram. Zapravo, mene najviše zanimaju te sinteze raznih glazbenih tradicija i utjecaja, što geografski, što vremenski.
U kojim je uvjetima nastajala ta makedonska muzika kojoj se toliko divimo? Je li to iz razdoblja prije Turaka, za vrijeme njihove okupacije, ili nešto preklopljeno s više razdoblja?
– Ta se muzika razvijala kroz duže razdoblje, neke melodije su iz razdoblja prije turskih osvajanja, koje vjerojatno vuku svoje korijene iz bizantske duhovne muzike. Dolaskom Otomanskog carstva primjećuje se i unos utjecaja njihove muzike, koja je isto tako izuzetno složena i bogata. Znate, često se krivo gledalo na taj period, Turcima se pripisivalo samo zlo, međutim, to je zapravo bila jedna visoka kultura s visoko razvijenom klasičnom muzikom koja je imala utjecaja, i onda se točno u makedonskoj tradicijskoj muzici čuju neki elementi te muzike koji nisu postojali u Bizantu, a koji ne bi bili kao takvi sadržani ni kod Turaka. Znači, takvim analizama i njihovim vezanjem uz povijest mogli bismo preciznije odrediti za neke kompozicije iz kojeg razdoblja datiraju.
Ali, u kakvim je društvenim uvjetima nastajala ta muzika, nekako je “prestručna” da bi samo tako spontano nastala kao neki pjesmuljci…
– A to je taj misterij tzv. narodne muzike, jer što to znači “narodno”? To zapravo znači da je to doprinos većeg broja pojedinaca kroz povijest u nastanku te muzike, a čija imena mi danas ne znamo. Vjerojatno je netko uzeo neku jednostavnu melodiju, pa joj dodao nešto, onda je takvu izmijenjenu melodiju od njega naučio netko drugi, pa je onda nakon njega neki njegov potomak opet nešto dodao, i tako je poslije 200 godina se to transformiralo u nešto sasvim drugačije. Pa, ako baš hoćete, i ja sam onda također dio takvog lanca sa svojim obradama: nešto doprinosim toj muzici, i tko zna, možda će jednog dana i ta moja varijanta ljudima zvučati kao neka folklorna muzika, pa se možda nađe i netko tko će ići obrađivati moje obrade…i tko zna kamo će ga to odvesti.
Jeste li našli neki izazov da obradite, recimo, neku međimursku pjesmu, jer to je također osebujna muzička tradicija?
– To me dosta ljudi pitalo. To je fascinantna muzika, pitali su me i za romsku muziku, za vojvođansku muziku…ja to ne radim po nekom “ključu”. Ima također puno mladih muzičara i puno te muzike koju se može obraditi. Stefanovski, ja, ili recimo Tamara Obrovac, svatko se od nas bavi nekim područjem koje mu možda više leži. Znam i za Lidiju Bajuk da je sa svojim pristupom napravila i znanstveni, etnomuzikološki pristup tradicijskom muzičkom nasljeđu. Ja također volim, kad prionem nekoj obradi, da uđem duboko u materiju, da se duboko s njom upoznam, jer imamo samo toliko vremena koliko nam je dano.
Ipak, slušajući vaš opus ranije, a pogotovu i večeras, primjećuju se povremeno i utjecaji suvremenijih žanrova poput rocka, bluesa…
– Točno, ima tu dosta rocka, pogotovo i bluesa, ima i dosta harmonizacije koja izvire iz jazza, ima tu i nekih elemenata klasike, pa malo baroka i kontrapunkta, elemenata i tehnike sviranja svojstvene flamenku…To je ta ideja da se to pomiješa, ali da se to učini s ukusom i smislom, a ne da posluži kao puki efekt. Želim na taj način stvarati “world music”, i to ne samo u geografskom, već i u vremenskom kontekstu.
Može i jedno tehničko pitanje: kako uspijevate postizati takvo bogatstvo boja tonova i dinamiku na gitarama: tu nema pick-upa, nema potenciometara, nema pedala s efektima, nema čarobnjaka na mikseti, nema samplova…Igrate li se vi u neku ruku dok to radite?
– To je to što ja čujem, neki moj unutarnji sluh mi to traži i ja onda to pokušavam izvući od instrumenta. To zapravo svi instrumentalisti rade, čuju neki unutrašnji ton koji zatim traže da ga stvore pomoću instrumenta. Isto tako, mislim da je prednost gitare u odnosu na klavir, koji je mnogo moćniji instrument za sviranje mnogo kompleksnijih stvari, u tom bogatstvu promjena boje i dinamike, i to mene strašno privlači. Zato sam čak i prestao svirati klasičnu gitaru i klasični repertoar, jer mi je to postalo previše ograničeno.
Već godinama radite i živite u Los Angelesu, a svirate ovakvu muziku na raznim pozornicama. Jeste li stekli dojam da ste tijekom tih godina vašim nastupima, pa i pedagoškim radom, vidljivo pridonijeli popularizaciji i afirmaciji tradicijske muzike balkanske regije u svijetu?
– Uvjeren sam da sam dao solidan doprinos afirmaciji naših muzičkih korijena u svijetu. To je, ako ćemo pravo, i dio mog posla, pošto kao profesor gitare radim već preko 30 godina na jednoj vrlo uglednoj muzičkoj školi u Los Angelesu. Mnogo mojih studena jako je zainteresirano za ovu muziku i neki od njih su je već savladali i usvojili na jako visokoj razini.To je kao kad posadite neku biljku koja onda lagano raste, a sad i zahvaljujući i tehničkim mogućnostima kao što je internet koji čini muziku vrlo dostupnom širom svijeta, pa tako, pošto sve više ljudi zna više o meni i mojem stvaralaštvu, automatski više saznaje i za muziku s ovih područja. I samog me ponekad začudi kad tako naiđem i na nekoga od mojih muzičkih uzora kad kažu da su već čuli za mene i to što radim, i to mi imponira.
U svijetu u posljednje vrijeme raste i pomama za tzv. Balkan beatom. Utire li taj muzički idiom dobar put, ili čini medvjeđu uslugu promociji kvalitetne muzike iz ove regije? Ne stvara li Balkan beat lažnu stereotipiju o muzičkoj baštini ovog podneblja?
– To je možda prije pitanje za muzikologe, a možda i za medije. Svatko ima neki svoj način, pa tako i ja, Bregović to radi na svoj način, Vlatko na svoj, i mislim da za svakoga od nas postoji publika. Publika traži ono što joj treba, i sve što danas čujemo, do onog najgoreg kiča, je na neki način vezano za folklornu muziku. I to ne zato što to dolazi iz nečije zle namjere, nego zato što to očito ljudima treba, a to što im treba, to im se onda i pruža. Zato mislim da i ne možemo kriviti te izvođače, oni samo odrađuju svoj posao.
Boraveći u Los Angelesu, svirali ste neko vrijeme i s čuvenom grupom The Grandmothers, koju su činili bivši članovi raznih ranijih postava grupe Mothers of Invention velikoga Franka Zappe. Kakvo je bilo to iskustvo?
– To mi je bilo fantastično iskustvo i užitak. Istovremeno, bila je to za mene i velika škola. To je vrlo komplicirana muzika koju ja prije toga nisam toliko dobro poznavao kroz neposredno muziciranje, i to je druženje i sviranje trajalo nekoliko godina. Prestao sam dalje s Grandmothersima nastupati jer su jednostavno imali previše koncerata diljem svijeta, a što ja nisam nikako mogao uskladiti s mojim drugim obavezama. To su danas već stariji muzičari, ali su sjajni i kao ljudi, a kao muzičari su u izvanrednoj formi, i druženje s njima dalo mi je veliko bogatstvo u glazbenom smislu. Osim sa Zappom, ti su ljudi svirali i s mnogo drugih velikana svjetske glazbe, s toliko njih da je lakše reći s kim od velikih nisu nastupali. Iako sam se družio s njima, Franka Zappu nažalost nisam upoznao, jer je već u to vrijeme bio bolestan i nije se lako dolazilo u kontakt s njim.
KAportal.hr