Intervju s Denise Jannah uz kraj Međunarodnog etno jazz festivala: Jazz je sinonim za slobodu

Festival su zatvorili osvježavajuće moćna mlada riječka pjevačica Astrid Kuljanić i domaćin festivala Goran Ilić kao gitarist, aranžer i koautor dijela repertoara. Pobijedivši sam sebe i poštedivši nas ovaj puta svog omiljenog opusa Franka Sinatre, Ilić se svojim obradama sevdaha “Emine” i dalmatinskog napjeva “O, more duboko” lijepo uklopio u etno-štih, a pustivši svoj u tršćanskoj akademiji školovan glas u sfere čiste emocije Astrid je oduševila upravo u interpretaciji “O, more duboko”, a na interpretaciji kultnog sevdaha “Što te nema” pozavidjela bi joj i sama Jadranka Stojaković. Međutim, posebne pohvale ovom dvojcu, koji je u dvije kompozicije posebno potpomognuo i basist Martin Gjakonovski, možemo uputiti i za demonstraciju tzv. loop tehnike s nasnimavanjem određenih vokalnih fragmenata u stvarnom vremenu i njihovom korištenju tijekom daljnjeg trajanja kompozicije. To je, kazala je Astrid Kuljanić, vrlo zahtjevna i izazovna tehnika izvođenja, ali ujedno i atraktivna kad se uspješno izvede, a to smo i doživjeli u njenoj i  Goranovoj izvedbi dviju autorskih etno skladbi Astrid Kuljanić. Hvala im, a Astrid poželimo puno uspjeha na posdiplomskom studiju u New Yorku za koji upravo vadi vizu.

Evo i razgovora s Denise Jannah…

Kao što smo pitali i izvođače prvih dviju večeri, recite nam i Vi kako ste doživjeli večerašnji nastup?

– Prije svega, ovaj prostor u kojem smo večeras nastupali je poseban, osjećate da je to mjesto nabijeno poviješću. Kad sam danas prvi put stupila u taj dvorac i ovaj atrij gdje smo nastupali, navrla mi je bujica pitanja, onako nesvjesno, o tome otkada je ta građevina tu, tko je to sagradio, tko je sve tijekom minulih stoljeća tu boravio, što se sve izdogađalo na tom mjestu i vezano za tu lokaciju i sve bivše vlasnike tog dvorca. Zanimalo me i kako je to nekada izgledalo, sa svim namještajem i ljudima…Splet svih tih povijesnih elemenata mora nositi i neku energiju koja i na nas glazbenike onda djeluje kao specifična inspiracija, daje dodatnu kreativnu notu, i to sam zaista doživjela i tijekom večerašnjeg nastupa ovdje

Je li onda tako spontano došlo i do vaše a capella izvedbe bez mikrofona?

– Odmah sam osjetila da su i atmosfera i zvuk i prostor u odličnom balansu i da sve mogu otpjevati samo svojim glasom, bez mikrofona i razglasa. Mislim da nije do izražaja došla samo dimenzija tog prostora, već vjerojatno i sam način gradnje i oblik prostora, tako da sam odlično i ja čula sve, ali nije se javljao onaj nepoželjan eho, i zato sam i ja vrlo zadovoljna kako sam prenijela svoj osjećaj prema vašoj divnoj publici.

Osim što ste nastup bazirali na prokušanim standardima, od onih tipičnih za jazz izričaj pa do Stingove “Fragile”, zajednička crta im je bila ljubav, od one na pojedinačnoj razini do smjernica prema  razumijevanju kao rješenju na univerzalnoj razini. Nailazi li taj stav na razumijevanje u današnjem svijetu?

– Svi mi koji smo večeras nastupali zajedno, stvaramo i skladamo svoju neku autorsku glazbu, ali bez obzira na to što smo večeras izvodili jazz standarde koji su dakle nečije tuđe autorsko djelo, mi smo ih izvodili na naš način, našim pristupom. Ja kad pjevam bilo koju od takvih tuđih kompozicija, uvijek pjevam na svoj način, nastojim unijeti sebe, a ne da pokušavam oponašati neku tuđu od ranije poznatu verziju. Svaka pjesma je jedna priča, i ja ću je večeras ispričati i izvesti na jedan način, a već sutra u nekim drugim okolnostima i raspoloženju izvesti je i na drugačiji način. Tako u nju unosim energiju tog trenutka, a to u pravilu znači i otvorenost za improvizaciju, jer jazz je za mene prvenstveno sloboda.

Kako ste zadovoljni suradnjom s bandom s kojim ste večeras nastupili? Kako je to uskladiti svoju slobodu sa slobodama ostalih članova banda, a da se te slobode poklapaju?

– Moj osjećaj tijekom nastupa s njima je bio sjajan. Inače, od njih trojice otprije poznam samo Ratka Zjaču, s kojim surađujem već dvije godine, dok sam basista Martina i bubnjara Klemensa upoznala tek danas tijekom dana, tako da sam s njima večeras prvi put nastupila. Ratko je izvanredan glazbenik i preko njega sam tako upoznala još nekoliko izvrsnih glazbenika. Imam puno povjerenja u Ratka, jer znam da on sigurno ne bi za nastup odabrao nekoga iza čije kvalitete on sam ne bi stao i jamčio. Zato mi je s ovom dvojicom sjajnih momaka večeras bio pravi užitak biti na pozornici. Muzika je zapravo univerzalni jezik koji ljude odmah sprijatelji. Slušate jedni druge, osjećate se međusobno, stvorite uzajamno povjerenje, i tako možete sjajno zajedno nastupati i stvarati.

Učinilo mi se važnim, i rekao sam sam sebi da to ne smijem zaboraviti pitati Vas po završetku nastupa: u jednom ste trenutku zamijetili djecu s roditeljima u publici, i otvoreno ste ih pozdravili i čestitali im na tome. S druge strane, jazz se smatra nekom glazbom za odrasle, koja se često veže i za atmosferu sitnih sati, zadimljene klubove i slične, za djecu neprimjerene okolnosti…

– Ma, dobro, u najmanju ruku, to je naša buduća publika. Znam i za to kakvo je stereotipno mišljenje o jazzu i svemu što ga prati, no nije korektno tako generalizirati stvari. Volim kad vidim djecu s roditeljima da slušaju jazz, jer jazz je muzika za sve dobi, nema tu ekskluzive po starosnom ključu. Isto tako, slušanjem jazza od najranijih dana stvara se navika na drugačiju glazbu, otvara se um prema primanju novoga, brišu se ograničenja kako u glazbi, tako i u emocijama i životnim stavovima. Nažalost, dječje su uši danas sa svih strana izložene nesmiljenom i nekritičkom pritisku najtrivijalnijih pop, elektro ili kakvih već tonova i zvukova, a jazz je vrlo zanemaren u medijima, pa ga mi sami moramo održavati na životu ovakvim nastupima. Osim što mi je to izazov i užitak, jazz je za mene sinonim za slobodu.

Ali, slažete li se da sloboda ujedno znači i odgovornost?

– Ako doista želite stvarati jazz, u njega morate unijeti čitavog sebe, morate biti čitavi vi u tome. Naravno, to onda znači i odgovornost prvo u vama samima prema samome sebi, a pošto svirate i s drugim ljudima, odgovornost i prema njima. Svirate s njima, reagirate na ono što oni čine i, da tako kažem, hranite i napajate jedni druge, i kao da se igrate. Što više to radite, više u tome i uživate. Na pozornici ne želim biti u prvom planu, već svjesno dajem i suradnicima na sceni da jednako tako dođu do izražaja, a vidjeli ste i večeras što oni mogu. To je kao da ste u kuhinji i radite neko jelo u koje svatko od nas umiješa neki sastojak, i svi smo na kraju odgovorni za ono što smo skuhali. Kad je to ukusno, naravno da smo i ponosni na to.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest