Na početku ovoga teksta priznajem; ponekad prevlada u meni crv
netolerancije – mea culpa. Isto tako priznajem da mi je teško
definirati što je to tolerancija. Ok, znam da to dolazi od grčke
riječe tolerare, što bi pak trebalo značiti podnositi, danas još
slobodnije prevedeno, (s čime se baš ne slažem) snošljivost,
uvažavanje, osvještenost, prihvaćanje jer mi se čini
preširokim tumačenjem). Toleriram i takvo tumačenje, premda ga ne
prihvaćam. Ne smatram sebe netolerantnim ako zadržim svoje
mišljenje ako mislim da i to kažem – što mislim o nečemu i
zalažem se za svoje mišljenje. No ponekad mi digne živac
netolerancija onih kojima su puna usta tolerancije.
Razgovor koji uključuje govor i slušanje čini mi se jedinim
ispravnim putem koji vodi toleranciji- Put dijaloga nije nimalo
lagan i nije put revolucije. Na nama je želimo li odabrati put
dijaloga (razgovora koji uključuje snošljivost) ili pak put
revolucije. Put dijaloga je dugačak i na kraju donosi rezultate
er prolazi kroz faze upoznavanja s drugim i drugačijim. U
dijalogu nitko nije gubitnik, svi su dobitnici. U revoluciji
uvijek imamo pobjednika, istina na kraće staze, i na koncu
dolazimo na početak. U dijalogu se vježbamo snošljivosti, u
revoluciji vještini egzekucije nad protivnicima.
Sjećam se sedamdesetih godina prošlog stoljeća; na jednoj strani
(onoj političkoj) vladala je revolucionarna avangarda radničke
klase, na drugoj strani (onoj društvenoj) dolazilo je do
dijaloga vjerujućih i nevjerujućih i vjerujućih međusobno.
U sumornoj političkoj i ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj
pridtužila se isto takova društvena situacija. Mogu razumjeti
Milanovića, Jovanovića, Linića jer je njihov politički i
svjetonazorski diskurs opterećen povijesnim
nasljeđem, no teže mi je razumjeti takozvane društvenjake. Da
Milanović, Jovanović i Linić ne razumiju ni u teoriji, ni u
praksi što znači razgovarati, uvažavati, prihvaćati, slušati, pa
i priznati pogreške, i samu mogućnost pogreške postaje politički
i ekonomski problem koji nadilazi same te okvire. Opasno je što
to postaje matrica i društvenog ponašanja koje postaje način
javnog djelovanja.
Dijalog sedamdesetih i osamdesetih godina bio je toleriran u
jednom dijelu društva bilo kao privid da je Jugoslavija drugačija
od zemalja iza “željezne zavjese”, bilo kao dio taktike da se
nezadovoljnima dadne barem djelić prostora slobode govora. Bilo
kako bilo postojao je razgovor, a onda barem djelić neprisiljene
tolerancije
Ono što je danas u Hrvatskoj zabrinjavajuće jest da razgovora,
dijaloga ni na jednoj razini nema. Čak ni na vidiku. Ne postoji
ni volja. Ni u jednom segmentu društva. Kao da se ravnamo po onoj
“što gore, to bolje”. Svi ukopani u svoje rovove drže na nišanu
one u drugom rovu. Da sve stanovništvo Hrvatske smjestimo u grad
bio bi veličine jednog Sankt Petersburga (Lenjingrada, ako vam je
tako lakše) i nalazili bi se negdje oko sedamdesetog mjesta po
veličini gradova na svijetu. Mato Mikić u jednoj svojoj kolumni
na t-portalu dobro zaključuje: ” Bilo kako bilo, put kojim smo
kao društvo krenuli počeo je opasno podsjećati na, u svijetu i u
povijesti, već viđene puteve klizanja u različite diktature.” A
novija nas povijest uči da je manjina u društvu i državi nositelj
diktature.
Čitam u Novom listu kako ministar Jovanović daje zanimljivo
mišljenje o padu svojih zakona na Ustavnom sudu: “Crni Marko,
crne mantije i crne toge. Interesantna kombinacija crnog opusa i
crnila u cjelini.” Problem hrvatske države nije ni u crnom marku,
ni crnim mantijama već u crvenom netolerantnom habitusa dotičnog.
Jer isti niti ne razgovara, niti uvažava, niti poštuje Ustav
države u kojoj je ministar. Niti su crnii Marko, ni crna mantija,
ni crna toga srušila zakone dotičnog već on sam. Samo na žalost
to ne može shvatiti.
Kako god se činilo da je u Hrvatskoj velika ekonomska kriza kojoj
se ne vidi kraja, ona nije naš najveći problem i najlakše je
riješiva. Naša najveća kriza na društvenom je planu – nedostatak
bilo kakvog dijaloga, razgovora. Svatko vrti svoju mantru, nikako
se potruditi poslušati drugoga, uvažiti drugoga i drugačijeg
Lovro Zaplatić