Hrvatska ima općina otprilike kao 13 puta mnogoljudnija Velika
Britanija, tu je još 127 gradova, s tim da Hrvat prosječne opće
kulture teško da može nabrojati više od 40. Najmanja općina ima
samo 137 stanovnika, pola njih je fiskalno neodrživo, sve one
zapošljavaju brojni i skupi administrativni aparat, a u isto
vrijeme Hrvatska slovi kao jedna od najcentraliziranijih država u
Europi. S tim paradoksom na pameti, administrativnom podjelom iz
1992. godine kad se svakom selu htjelo dati na administrativnoj
važnosti što je ostavština u statusu “krive Drine”, metalne kugle
oko noge utopljenika, sve vlasti u posljednjih desetak godina
lamentiraju o novoj, racionalnijoj podjeli koja će rasteretiti
javne financije i još k tomu osnažiti gradove i regije, odnosno
decentralizirati zemlju. Odlučne na jeziku, a traljave u izvedbi,
kakve hrvatske političke elite već jesu, nisu stigle dalje od
dobrih namjera. S približavanjem EU aktualnom je postala
regionalizacija Hrvatske, prvo smo slušali o pet regija, pa o
tri, da bi zadnja bila dijeljenje Hrvatske administrativno na
dvije regije. Zašto onda ne na jednu, gotovo je isto, uostalom
Hrvatska je stanovništvom na razini omanje svjetske metropole
kojom vlada gradonačelnik i, karikirano, nekakav holding za
komunalna pitanja. Ono što je u svakoj novoj najavi
regionalne podjeli žalostilo Karlovčane je činjenica da je sa
bilo kojim rješenjem naš grad ispadao iz kombinacija da bude jako
administrativno središte. Može on biti najveći grad između
Zagreba i Rijeke, Zagreba i Zadra, prema istoku najveći grad sve
do Slavonskog Broda, u osjetljivom “mekom trbuhu” između
Slovenije i Bosne, prirodno cestovno i željezničko područje…, ali
neprepoznatljivost, nesnalaženje i izostanak strasti karlovačkih
političara koji su se nekako dočepali nacionalne scene, sve je
komparativne prednosti anulirala. Čak i u onoj podjeli na pet
regija kao regionalno središte spominjan je “slijepo crijevo”
Sisak, a ne Karlovac. O ovim reduciranim kasnijim verzijama
regionalne podjele da i ne govorimo.
No blagi optimizam budi nova studija o lokalnoj samoupravi
zagrebačkog Ekonomskog instituta, naručena od ministra
regionalnog razvoja i fondova EU Branka Grčića, istog onog što je
prošle godine u ovo vrijeme obznanio kako bi zbog efikasnijeg
privlačenja novca iz EU fondova Hrvatsku trebalo podijeliti na
dvije regije. Istinabog, na statističke regije, onako na papiru
bez stvarnih ovlasti.
Dakle, Ekonomski institut je u svojoj analizi je samo potvrdio
dosadašnja saznanja i pretpostavke; Hrvatska ima previše jedinica
lokalne uprave i samouprave, od njih je barem polovica fiskalno
neodrživa, županije imaju smisla, ali su im ovlasti, način
financiranja i kadrovska ekipiranost premale da bi mogle biti
stvarna i efikasna vlast na svom području. Iz predvidljivih
premisa kriju se zanimljivi zaključci: da možda nije nužno
ukidati općine i gradove, ali treba utvrditi razinu obveznih
nadležnosti ovisno o njihovoj veličini i financijskoj
snazi. Apsurdno je da mala općina i veliki grad imaju skoro iste
zakonske ovlasti i izvore financiranja. Još je zanimljiviji
zaključak da bi – s obzirom na upitnu svrsishodnost, fiskalnu i
kadrovsku ograničenost – broj županija trebalo smanjiti na
trećinu postojećeg broja. U Ekonomskom institutu kažu kako im se
čini da postoji jasna politička volja za reformu lokalne i
regionalne samouprave s ciljem decentralizacije države. Doduše,
volja je postojala i prije, ali se nitko nije usudio ići dalje od
najava jer takva reforma između ostalog znači i masovno
zatvaranje radnih mjesta u javnom sektoru.
No ako se nekim čudom najave ovaj put ostvare, eto Karlovcu šanse
da u koncepciji sedam velikih županija, odnosno malih regija
ojača svoj status administrativnog središta. Ali nekako smo
skeptični jer nas je povijest naučila da karlovački političari
koji nekako dođu do Trga žrtava fašizma, Iblerovog trga, Banskih
dvora i Sabora ne žele ili ne znaju dalje od vlastitih političkih
ambicija. Pored njih je šaptom padala svaka karlovačka
“djedovina”, od Plitvica, preko Topuskog do Bjelolasice, ili
svaki racionalni lokalni interes naspram državnog (od nametanja
sjeverne varijante autoputa naspram južnog, preko nepovoljne
trase nizinske pruge do dugogodišnjih ignoriranja Karlovca u
gotovo trivijalnim problemima za jednu državu kao što je
otvaranje željezničke stanice u Novom centru ili završetak
“gradskog prstena”). U tom kontekstu, kao ugodno saznanje zvuči
čak i činjenica da su se lokalni političari svojevremeno uspjeli
“izboriti” da glavni grad Karlovačke županije bude – Karlovac.