Haneke svoje vještine pokazuje već na samom startu. Scena za stolom intenzivna je i nabijena emocijama i tenzijom kakvog vrhunskog trilera, a Anne i Georges od tog trenutka do kraja filma nalaze se na njima nepoznatim mjestima, u istim, a opet suprotstavljenim ulogama – u borbi za život i borbi za dostojanstvenu smrt, pokušavajući naći snage nositi se sa novozadanim im ulogama, u čemu briljiraju Riva i Trintignant, maestralno se prepuštajući svom liku do krajnjih granica i demonstrirajući svu raskoš svog talenta. Naime, Anne doživi moždani udar i postane djelomično paralizirana te završava u kolicima.
Isprva, sve to izgleda donekle čak i romantično: brižni muž brine se o voljenoj ženi u kolicima, mogu razgovarati, slušati muziku iIi gledati stare fotografije. Ali, Anneino stanje nepovratno se urušava i pretvara u agoniju za njih oboje. Tu čestu ljudsku situaciju Haneke je prikazao bez ikakva kićenja i ornamentiranja. Njegov film protestantski je gol i jednostavan, bez glazbe, u dugim, smirenim kadrovima koji izvlače najviše iz dvoje senzacionalnih glumaca.
Trintignantov lik očajnički pokušava uhvatiti ono što je ostalo od Anninog života, ne nalazeći vremena za tugovanje, a do kraja filma, Riva kao da je izbacila sav život iz svoga tijela. Njihova naborana lica pričaju beskrajne priče, upoznajemo ih kroz detalje, a povezanost glavnih likova čvrsta je i moćna do posljednjeg trenutka.
Ovo je filmsko stvaralaštvo na svom vrhuncu, a Haneke ponovo podiže ljestvicu svojim kolegama. Pravi art-film, s važnom društvenom temom o dvoje starih ljudi koji idu u smrt jedno za drugim, s dugim dijalozima (na francuskom), s francuskim glumačkim velikanima i metafizičkim završetkom otvorenim za interpretacije.