Grad Karlovac je ovih dana na svojim internetskim stranicama
predstavio prijedlog “Strategije razvoja Grada Karlovca za
razdoblje od 2013. do 2020. godine” (u nastavku “strategija”).
Gradu je cilj omogućiti svim građanima aktivno sudjelovanje u
kreiranju strategije kako bi ovaj ključni programski dokument bio
što više u skladu sa željama i vizijama samih Karlovčana. Kako i
u samom uvodu dokumenta piše, “postizanje konsenzusa o tako
važnoj temi poput sudbine Grada, u demokratskom društvu postiže
se samo putem pregovora i zajedničkih dogovora” (str.4). Autori
strategije valjda aludiraju na neka druga, “nedemokratska”
društva (možda i na ono predratno društvo u nas) u kojima ne
postoje pregovori i dogovori nego odluke donosi mala grupica
ljudi koja ionako odlučuje o svemu. Da bismo postupili u skladu s
uvodnom tvrdnjom, uzet ćemo si slobodu i kritizirati ovaj
dokument sa stajališta koje nam se čini najvažnijim i u odnosu na
koje svi ostali ekonomski problemi postaju sekundarni. Iz tog
razloga naša kritika neće biti upućena na predviđeno mjesto za
prijedloge, dakle, na poštu Grada, nego će biti podastrijeta
široj javnosti. Napokon, demokratsko društvo i pokreće kritika te
pluralizam mišljenja, zar ne?
Naše polazišno stajalište jest nezaposlenost u Gradu i Županiji.
Pošto je u uvodu strategije to pitanje navedeno kao najvažnije za
građane koji su bili anketirani za potrebe iste, vidimo da nam je
polazište ispravno. Međutim, autori strategije tako ne misle.
Neodgovornost i nestručnost kojom se pristupilo ovom (pre)važnom
pitanju iznenađujuća je za tako presudan dokument kakvim ova
strategija želi biti.
U dijelu strategije Stanovništvo i ljudski resursi (1.2) autori
konstatiraju sljedeće stanje: “Radno aktivno stanovništvo (15-64
godine starosti), obuhvaća 36.833 osobe, odnosno 66.1% ukupnog
stanovništva Grada Karlovca, odnosno 43.6% radno aktivnog
stanovništva Karlovačke županije. U kontigentu radno aktivnog
stanovništva Grada Karlovca 51% (18.819) čine žene, dok 49%
(18.014) čine muškarci” (str.18, kurziv naš).
Ovaj se citat naizgled čini normalnim i uobičajenim, ali on
ustvari i skriva i razotkriva mnoge nedostatke u stručnosti
ekonomistâ koji su pisali ovaj dio strategije. Također, on
pokazuje zašto je itekako bitno razlikovati smjerove unutar
ekonomske struke. Drugim riječima, on pokazuje zašto nije i ne
može biti isto radi li na strategiji osoba koja je završila opći
smjer, marketinški, financijski ili neki drugi smjer. Pa krenimo
od početka, od definicija. Radno aktivno stanovništvo nije
stanovništvo u dobi 15-64 godina starosti niti ono iznosi toliki
broj koji je gore naveden. Ono na što se odnosi taj broj jest
radno sposobno stanovništvo i zato što je termin očito
nepoznanica u ovoj strategiji, dok istovremeno postoji u svim
ekonomskim dokumentima države, ovdje smo dužni navesti definicije
radi pojašnjenja čitave stvari. Dakle, radno sposobno
stanovništvo (15-64) jest stanovništvo u određenoj životnoj dobi
s obzirom na fiziološku sposobnost rada u određenom radnom
vremenu i s određenim stupnjem intenzivnosti. Drugi naziv jest i
radni kontingent, a ne radni kontigent kao što autori misle.
Nadalje, radno aktivno stanovništvo su sve one osobe koje su
stvarno aktivne (zaposleni, samozaposleni) te one koje bi željele
biti aktivne, odnosno one koji nisu svojom voljom ekonomski
neaktivne (nezaposleni). Dakle, radno aktivno stanovništvo čine
zaposleni i nezaposleni. Zatim, neaktivno stanovništvo su osobe
do navršenih 15 godina i osobe u radno sposobnom stanovništvu
koje nisu zaposlene ili nezaposlene. Slijede definicije udjela,
pa je tako stopa aktivnosti postotni udio aktivnog stanovništva u
radno sposobnom stanovništvu. Stopa zaposlenosti je postotni udio
zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu. Konačno, stopa
nezaposlenosti je postotni udio nezaposlenih u aktivnom
stanovništvu. Prema tome, upravo je moguće da se službena
nezaposlenost smanji, a da se u prosjeku službena zaposlenost ne
poveća. Moguće je i da se službena zaposlenost smanji, a da se u
prosjeku službena nezaposlenost ne poveća. Ove dvije kategorije
nisu međusobno tako zavisne kao što se inače smatra i to zbog
toga jer se drugačije izračunavaju. Iako se na prvi pogled činilo
nepotrebnim navoditi ove definicije, vidimo da ipak postoje
ekonomisti koji ih ne razumiju, što je loše jer one daju realnu
sliku stanja nezaposlenosti, kao što ćemo i vidjeti.
Imajući na umu ove definicije uzeli smo si malo vremena i
analizirali podatke za Grad Karlovac i Karlovačku županiju u vezi
stanovništva na temelju popisa stanovništva iz 2011., na temelju
Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) te redovite
analize koju je uradila Hrvatska gospodarska komora. Iznose smo
zaokružili zbog praktičnosti (ovo, naime, nije strategija za
razvoj, nego novinski članak) i možemo samo dodati da iako smo na
taj način neke kategorije stanovništva ‘smanjili’ za koju
stotinu, u konačnici su podaci realni i pokazuju magnitudu
katastrofalnog stanja.
Podaci su za Karlovačku županiju sljedeći: od ukupnog broja
stanovnika koji iznosi gotovo 129 000, broj je stanovnika u dobi
0-15 godina starosti 17 000, a u dobi 64+ godina starosti on
iznosi 27 000. Zbrajajući ove dvije kategorije dobivamo neaktivno
stanovništvo koje tada iznosi 44 000. Međutim, kako je po HZMO-u
broj korisnika mirovina u Županiji 33 000, proizlazi da je
neaktivna stanovništva 50 000. Razlog tome jest da ima 6 000
stanovnika više koji primaju mirovine, a da nisu za to predviđene
starosne dobi, što znači da su uračunate i druge mirovine osim
starosnih. Ovi nam iznosi govore da je radno sposobno
stanovništvo 79 000. Kako je u Županiji zaposlenih 35 000, a
nezaposlenih 11 000, dolazimo do rezultata da je radno aktivno
stanovništvo 46 000, što znači da je 33 000 stanovnika radno
sposobno, a ne radi! Prevedeno u udjele: stopa je aktivnosti
58.22%, stopa zaposlenosti 44.30%, a stopa nezaposlenosti 23.9%.
Podaci su za Grad Karlovac sljedeći: od ukupnog broja stanovnika
koji je gotovo 56 000, broj stanovnika u dobi 0-15 godina
starosti je 7 000, a u dobi 64+ godina starosti on iznosi 11 000.
Zbrajajući ove dvije kategorije dobivamo da je neaktivno
stanovništvo 18 000 i kad tome dodamo još 5 000 osoba s
invaliditetom dobijemo zapravo 23 000 neaktivnih osoba. Što se
tiče radno sposobnog stanovništva, ono iznosi 33 000; zaposlenih
je 17 000, a nezaposlenih 4 000 što znači da je radno aktivno
stanovništvo 21 000. A ako je tome tako onda postoji još 12 000
ljudi koji su sposobni za rad, a ne rade niti ih ima u radno
aktivnom stanovništvu! Prevedeno u udjele: stopa je aktivnosti
63.63%, stopa zaposlenosti 51.51%, a stopa nezaposlenosti 19%.
Prema tome, vidimo realno stanje nezaposlenosti. Postavljati
pitanje kako su ga postavili autori strategije znači promašiti
poantu. Nigdje u strategiji ne postoji onih 33 000 osoba u okviru
Županije, niti 12 000 u okviru Grada, dakle oni se ne računaju
kao kategorija stanovnika koja također treba posao. Treba
istaknuti da je na burzi rada najviše nezaposlenih u dobi 20-34
godina starosti kojih ima ih 33.8% te dobi 50+ godina starosti
kojih je 31.5%. Drugim riječima, kod nas ne rade ni oni koji su u
svojim najboljim godinama (pa neka gospoda ekonomisti izračunaju
oportunitetne troškove ove ekonomske činjenice!) ni oni koji su
pred mirovinom i koji ne mogu konkurirati na tržištu radne snage.
Dakako treba spomenuti i onih 33 000 koji uopće nisu označeni kao
nezaposleni!
Ipak, nimalo ne ulazeći u analizu na temelju koje smo mi u vrlo
kratkom roku dobili ove strašne rezultate, autori strategije
imaju rješenje za razvoj Grada, a valjda time i rješenje problema
nezaposlenosti. Rješenje je, naravno, konkurentnost! Povećanjem
konkurentnosti otvorit će se radna mjesta. Ova tvrdnja ne
zadovoljava ni temelje ekonomske znanosti jer da bi poduzeće bilo
konkurentno ono mora proizvoditi jeftinije, a to znači da mora
ili smanjivati plaće (misli se na realne plaće, ne nominalne) ili
otpuštati permanentno nastali višak radnika. Netko će ustvrditi
da što je poduzeće konkurentnije od ostalih u određenoj
industrijskoj grani, to će imati više posla i veću potražnju za
radnicima. Mi možemo odgovoriti: a što je s radnicima koji ne
odgovaraju potražnji poduzeća, kao što su to oni u dobi 50+? Ili,
još važnije, što je s onih 33 000 koji su sposobni za rad, a nema
ih ni na popisu nezaposlenih? Odgovori na ova pitanja mogu se
dobiti jednom temeljnom analizom ekonomskih aktivnosti u
proteklih dvadesetak godina u čije pretpostavke sada ipak ne
možemo ulaziti.
Možemo zaključiti s nekoliko pitanja nad kojima bi se trebalo
zamisliti. Kako je moguć razvoj karlovačkog društva, i uopće
kakva je budućnost ovog društva punog apatije, kada je toliki
broj ljudi bez posla? Stopa zaposlenosti u Gradu i Županiji je
51.51% odnosno 44.30% što znači da u Gradu, od sto ljudi
sposobnih za rad, tek njih pedeset i jedan radi, dok je za
Županiju situacija još katastrofalnija. Naprosto je neozbiljno
lamentirati nad raznim društvenim devijacijama dok se u isto
vrijeme zanemaruju goruća ekonomska pitanja. Po kakvom se to
scenariju očekuje društveni napredak s gotovo 40% stanovništva
koje je društvo naprosto odbacilo? Jer uskrativši im pravo na
rad, u kapitalizmu, društvo ih je osudilo na vegetiranje.
Napredak jednog društva čini životni standard ljudi, a ne broj
izgrađenih zgrada, popločenih staza ili pak trgovačkih centara.
Dok god je veliki dio društva nezaposlen, ne može biti ni govora
o napretku jer tko ozbiljan može tvrditi da postoji napredak kad
i danas, više od dvadeset godina nakon restauracije kapitalizma,
od 33 000 radno sposobnih stanovnika Grada za njih 16 000 nema
posla, odnosno od 79 000 radno sposobnih stanovnika Županije njih
44 000 ne radi! Umjesto napuhavanja brojki i manipuliranja
statističkim podacima, čelni bi ljudi i njihovi ekonomski
savjetnici trebali priznati da je ovaj Grad, upravo na sjecištu
svih mogućih pravaca Hrvatske što je inače temeljna ekonomska
pretpostavka za razvoj, socijalna bomba.
Grad koji na ovakvom geostrateškom, prometnom položaju kao
Karlovac, već dvadeset godina ima strahovit broj nezaposlenih i
nije grad u pravom smislu riječi. Jer u gradu ljudi žive, a ne
životare, u gradu postoji životni optimizam, a ne fatalizam i
apatija. A upravo bi ekonomisti takvo stanje trebali
dijagnosticirati i činjenica da su, kod izrade strategije, oni
baš taj dio zanemarili govori najviše o njihovoj stručnosti. Ali
opet, što drugo očekivati od ljudi, a koji stjecajem okolnosti
imaju direktan i indirektan utjecaj na izradu strategije, među
kojima dominira mišljenje da je svejedno gdje je ekonomist
diplomirao i koji je smjer završio?
Dimitrije Birač