Naš čitatelj – društveni analitičar Dimitrije Birač koji je prije dva tjedna detaljno analizirao stanje nezaposlenosti u gradu Karlovcu te potaknuo vrlo zanimljivu raspravu o ovoj temi, danas na sličan način pojašnjava zbog čega je stalno podizanje dobne granice za mirovine u kapitalizmu (naravno i u RH) neminovno, ali i za sistem nužno…
Vijest koju je najavilo Mrsićevo ministarstvo rada, da će u budućnosti doći do novog podizanja dobne granice za umirovljenje izazvala je različite reakcije. Jedni smatraju da je povećanje vrlo nepravedno jer ono znači da će sadašnji radnici morati raditi duže nego generacije radnika prije njih, i za još nižu mirovinu. Ova je skupina ljudi prirodno najveća zato što se promjena direktno na nju odnosi. Stoga njihovi predstavnici predlažu razne mjere kojima bi se ministrova namjera onemogućila što naravno ne nalazi potporu ni kod struke, a ni kod političara. Drugi, pak, smatraju da tu nema prostora za moraliziranje i da je podizanje dobne granice pitanje vremena jer se previše problema nagomilalo te prijeti kolaps mirovinskog sustava ako se nešto ne poduzme. Ovako obično rezoniraju poslodavci i njihovi predstavnici, ekonomisti. Konačno, treći su negdje na sredini i njima su svojstvena dva stava. Za njih je pitanje hrvatskih mirovina naprosto pitanje zaposlenosti, odnosno kolaps mirovinskog sustava mogao bi se izbjeći jedino zapošljavanjem onih sedam stotina tisuća do milijun ljudi koji su izvan radne snage, ali i to bi bilo tek kratkoročno, najviše srednjoročno rješenje. Jer činjenica jest da je nemali broj korisnika invalidske mirovine od 315.000, da je prosječni radni staž hrvatskog umirovljenika oko 30 godina i da je tek 12% umirovljenika s punim radnim stažom. Dakle, Hrvatska ima ozbiljne probleme, ali ako čitava Europa, koja je u povoljnijoj situaciji, podiže dobnu granicu, doduše do svake je zemlje na koji će način to povećanje provesti, onda ni Hrvatska ne može biti izuzetak.
Prema tome, iz navedenog proizlazi sljedeća trilema: ili povećati dobnu granicu i tako navodno spasiti mirovinski sustav ili ne povećati dobnu granicu i tako utjecati na kolaps mirovinskog sustava ili zaposliti ljude izvan radne snage s dodatnim podizanjem dobne granice i tako spasiti mirovinski sustav. Pogrešnost ove trileme u društvu odredila je smjer našeg članka. Dva velika i suštinska procesa ovdje su zanemarena. Prvi je proces kapitalizam i njegova povezanost s dobnom granicom, a drugi je hrvatski kapitalizam i njegova povezanost s dobnom granicom. Tema članka upravo jest analiza prvog procesa, dok istovremeno upozoravamo da je prijeko potrebna analiza i drugog procesa.
Naime, treba imati na umu da bi ta analiza zahtijevala sagledavanje i subjektivnog i objektivnog momenta. Objektivni se moment manifestirao kroz restauraciju kapitalizma početkom devedesetih koja se odvijala kroz prvobitnu akumulaciju kapitala. Prvobitna akumulacija kapitala rezultirala je oduzimanjem sredstava za proizvodnju radnicima koje je time učinila najamnom radnom snagom, i davanjem tih sredstava novopečenim kapitalistima (tajkunima) za sitne novce. Jedna od osnovnih osobina kapitalizma jest vojska nezaposlenih pomoću koje se radnička plaća i radnička akcija drže pod kontrolom. Na ovaj je način objektivni moment duboko isprepleten sa subjektivnim. Ovaj se, pak, manifestira kroz razne politike, koje ovise od zemlje do zemlje gdje je restauriran kapitalizam, provođene od političke elite. Te politike imaju za cilj osigurati što bezbolniji, sigurniji i efikasniji razvoj kapitalizma. Tako je silna masa nezaposlenih, nastala restauracijom kapitalizma, postala problem političara koji su onda većinu tih ljudi umjetno umirovili kako bi ih izbrisali iz radnog kontingenta. Istražiti modus operandi hrvatskih vlada kao subjektivnog momenta hrvatskog kapitalizma koji je sa svoje strane dio kapitalizma uopće – to je taj nužni predmet istraživanja, međutim koji će, po svemu sudeći, ostati i dalje neistražen.
Što se tiče prvog procesa, dakle teme našeg članka, moramo najprije napomenuti da ćemo ovdje analizirati samo opće principe kapitalizma povezane s dobnom granicom. Ne zanimaju nas hrvatski, talijanski, engleski itd. kapitalizam. Također, ne zanima nas Bismarckov model (tj. model međugeneracijske solidarnosti), drugi ili treći stup mirovinskog osiguranja, odnosno trenutno zanemarujemo utjecaj države, mirovinskih fondova i ostalih institucija koje sudjeluju u mirovinama radnika iz jednostavnog razloga što oni, kako smo i naveli, samo sudjeluju u čitavom procesu. Drugim riječima, glavni odnos na kojem se potonje baziraju jest kapital-rad odnos. On u krajnjoj liniji određuje kretanje potencijalnih umirovljenika kroz smanjenje/povećanje nezaposlenosti, zatim portfelje mirovinskih fondova kroz sveopći rast proizvodnje u zemlji, porezne prihode države preko ekonomske aktivnosti poslovnih subjekata itd.
Prema tome, iako je i ova tema opširna smatramo da je prevažna a da se o njoj ne bi pisalo, zato što će razumijevanjem općeg odnosa kapital-rad i njegovog utjecaja na povećanje dobne granice za mirovinu, biti olakšano i razumijevanje specifičnog (hrvatskog) odnosa.
Glavno pitanje koje treba postaviti jest: zašto radnici u kapitalizmu rade sve intenzivnije i duže, ako je u isto vrijeme ostvaren ogroman porast produktivnosti rada, dakle i tehnologije? Dakle, ako je kapitalizam uspio skratiti vrijeme potrebno za proizvodnju određenog proizvoda daleko najviše u odnosu na sisteme prije njega (feudalizam, robovlasništvo, prvobitne zajednice itd.), zašto onda radnik mora raditi sve duže? Netko će reći da je sve više ljudi na Zemlji koji samim svojim postojanjem osiguravaju ogroman porast potražnje za proizvodima. Moramo mu reći da je njegov odgovor promašio poantu. U kapitalizmu vrijedi isključivo kupovna moć, odnosno platežna sposobnost, odnosno novac i onaj tko je toga lišen, taj ostaje zakinut za kapitalističke proizvode. Na primjer, kriza hiperprodukcije nastaje ne zato što je ukupno svjetsko stanovništvo dostiglo određeni stupanj zasićenja dijela kapitalističkih proizvoda (tj. robâ), pa sve iznad toga ide u zalihe. Ne, ova vrsta krize nastaje zato što nema dovoljne kupovne moći da se proizvedene robe plate pa otuda nastaje višak. Netko može specificirati pa reći da radnici moraju više raditi jer narudžbe rastu, što znači da postoji povećana potražnja od određenih kupaca. Ipak, i ti kupci plaćaju, a da bi mogli platiti njima je dovoljno da imaju jamstvo da će i njima biti plaćeno od drugih kupaca koji također imaju jamstvo da će i njima biti plaćeno, i tako u krug. Međutim, čim jedna karika u tom lancu pukne, čim jedan ne plati – evo krize. Dakle, ni ovaj prigovor ne stoji.
Da bismo došli do odgovora na postavljeno pitanje, supsumirat ćemo zaposlene radnici kod raznih kapitala (industrijski, financijski) u razdoblju jednog radnog vijeka pod odnos radnika i kapitala unutar jednog radnog dana. Ovdje smo, dakle, apstrahirali od različitih vrsta kapitala i, shodno tome, različitih vrsta radne snage. Razlog je da sve ono suštinski važno za kapital što se odvija u procesu radnog dana, odvija se i u procesu radnog vijeka.
Stoga pođemo li od radnika i kapitalista tijekom radnog dana u proizvodnom procesu, uočavamo da radnik proizvodi određenu robu za kapitalista u nekom vremenu i za to dnevno, tjedno ili mjesečno prima plaću. Međutim, osim robe koju proizvodi radnik je i vlasnik jedne robe – svoje radne snage. Upravo je to važno za napomenuti, u kapitalizmu ljudska radna snaga postaje roba koja se prodaje i kupuje na tržištu kao i svaka druga roba. Ipak, radnoj snazi je svojstveno što stvara vrijednost veću od one vrijednosti koju kao roba ima na tržištu. Dok, na primjer, stroj, iako treba reći da je stroj isto proizvod rada pa mu otuda i vrijednost, prenosi na proizvod samo onu vrijednost koju i sam ima, što je uostalom podloga za amortizaciju. Drugim riječima, ako je stroj koštao tisuću novčanih jedinica, onda on ne može prenijeti više od toga na konačni proizvod, dok se radnik upravo po tome razlikuje od stroja. Naravno, ovdje se ne gledaju bilo kakve razlike, nego one koje nastaju u odnosu na kapital u proizvodnom procesu. Dakle, radnik može koštati stotinu novčanih jedinica mjesečno, ali će on proizvoditi vrijednosti mnogostruko više nego što iznosi njegova plaća.i
Zbog čega ovo ostaje nezapaženo? Upravo zato što se radniku isplaćuje plaća koja skriva suštinski odnos. Isplata plaće daje dojam radniku da on prima kompenzaciju za svoj rad, dok zapravo ono što njemu kapitalist plaća nije kompenzacija za rad nego isključivo cijena njegove radne snage kao robe. Ova cijena određena je procesima koje su izvan moći pojedinog kapitalista i on može nuditi svom radniku samo plaću oko prosjeka koji je već određen, ali ne može odrediti i sam prosjek. Dakle, plaća koju radnik prima, i ovo je vrlo važno, nije ništa drugo nego cijena njegove radne snage. A cijena njegove radne snage i proizvedena vrijednost u toku radnog vremena dvije su potpuno različite stvari! Kada bi radnik zaista bio plaćen za svoj rad tada kapitalistu ne bi ostalo ništa, odnosno to bi konkretno značilo da bi prosječna godišnja bruto plaća radnika HS produkta (na temelju fusnote) bila gotovo 26 000 eura! Osim toga, čitavu stvar dodatno mistificira činjenica da kapitalist kupuje radnu snagu (odnosno zapošljava radnika) odmah, ali je plaća tek naknadno. Ovo je vrlo važna razlika. Kako se radnik plaća naknadno izgleda da se ta plaća zaradila, a zapravo je radnik bio stvorio određenu vrijednost iz koje je onda manji dio išao njemu. Dakle, izgleda da je radnik u ovoj situaciji objekt, pasivni akter, a zapravo je subjekt i to vrlo aktivni subjekt – od kojega sve počinje.
Imajući sve ovo na umu, vrijeme u kojem radnik radi dijelimo na potrebno radno vrijeme i višak radnog vremena. Potrebno radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik proizveo onoliko vrijednosti koliko ga je kapitalist platio, čime je on zapravo sam otplatio svoju plaću. Ono što on proizvede povrh toga unutar je viška radnog vremena. Konkretno, ako je mjesečna bruto plaća radnika HT-a 1 500 eura, a njegova produktivnost 7 100 eura onda je on u višku radnog vremena proizveo 5 600 eura. E sada, kapital može proizvedenu vrijednost povećati tako da produži višak radnog vremena, odnosno da produži radno vrijeme koje ne mora nadoknaditi radniku u obliku plaće. Ovo se može uraditi na dva načina koja se međusobno ne isključuju: prvo, povećanjem ukupnog radnog vremena kako bi se apsolutno povećao višak radnog vremena; drugo, smanjenjem potrebnog radnog vremena, uz konstantni ukupni radni dan, kako bi se relativno povećao višak radnog vremena. U Europi, dakle i kod nas, utjecaj radnika i sindikata odredio je radni dan od osam sati, stoga je kapital sve snage usmjerio na drugi način, dakle povećavao je produktivnost. Drugim riječima, povećanjem produktivnosti, životni troškovi prosječnog radnika postaju jeftniji (npr. hrana, odjeća) pa mu se na taj način ruši plaća, a u isto vrijeme on proizvodi mnogo više pa kapital može odvojiti i nešto više za njegovu plaću. Dakle, ako radnik proizvede robe u vrijednosti u prosjeku tisuću posto više nego u proteklih dvadeset godina, onda za kapital nema nikakvih problema da mu podigne plaću za recimo desetak posto. To se može izgledati kao mali iznos, ali povećanje nominalne plaće od nekih pet stotina kuna radnika uvjerava da je na dobitku, dok je on zapravo na gubitku jer je stvorio mnogostruko veću vrijednost od toga, pa se njegova plaća relativno smanjila.
Podjela radnog vremena i njene osobine izuzetno su važni za daljnje razumijevanje pitanja dobne granice i mirovina, a to ćemo vidjeti sada.
Dakle, na tragu naše glavne pretpostavke, da radni vijek svodimo na radno vrijeme, možemo uočiti da je i pojedini radnik tijekom svog radnog vijeka stvorio jedan fond iz kojeg je dio išao njemu u obliku plaće, a drugi kapitalu u obliku dobiti. Tendencija i motiv kapitalističkog sistema da povećava profit preslikava se i na ukupni radni vijek gdje također postoje ona dva načina povećavanja viška radnog vremena ili, možemo ga nazvati slobodno, viška radnog vijeka. Međutim, ono što nije uspjelo kapitalu u Europi kad je u pitanju radni dan, uspijeva mu kad je u pitanju radni vijek! Kao što su i neposredno prije uvođenja osmosatnog radnog dana kapitalisti nudili svakakve izgovore protiv, tako i danas europski kapital (i njihovi predstavnici – političari i ekonomisti) koristi svaku mogući priliku da ukaže na tobožnju nužnost povećanja dobne granice za mirovinu. Cilj povećanja radnog vijeka je povećanje ukupne dobiti krupnog kapitala!
Međutim, rekli smo da kapital ima i drugi način za povećanje profita, kroz smanjenje potrebnog radnog vremena (vijeka) i da u tom slučaju ukupno radno vrijeme može ostati nepromijenjeno. Ali, kapitalu je urođena upravo proturječna tendencija – da povećava produktivnost rada i time smanjuje potrebe za radnom snagom dok u isto vrijeme tjera radnu snagu u procesu rada da radi još više i jače. Međutim, ono što koristi pojedinačnom kapitalu šteti ukupnom kapitalu. Pa je tako ključna osobina kapitalističkog razvoja tendencija da se, s jedne strane, konstantno smanjuje potrebno radno vrijeme ili udio proizvodnog stanovništva, a da se, s druge strane, pri danoj stopi potrebnog rada upotrijebi što više proizvodnog rada. Ovo ne znači ništa ne drugo nego da se povećanje produktivnosti rada koristi u smjeru daljnjeg produženja radnog vremena. Preneseno na radni vijek, silni napredak u povećanju produktivnosti proteklih pedeset godina u Europi iskorišten je da bi se, s jedne strane, smanjio udio proizvodnog stanovništva, odnosno da manje radnika proizvodi više i, s druge strane, da bi se te iste radnike iscijedilo koliko god ide. U isto je vrijeme kao posljedica prve pojave dvadesetak i više milijuna nezaposlenih, a kao posljedica druge podizanje dobne granice za umirovljenje. Ovo itekako vrijedi za Hrvatsku gdje se usprkos prosječnoj produktivnosti rada i gotovo milijun ljudi izvan radne snage, dobna granica povećava. A onaj tko misli da može drugačije biti, duboko je u krivu. Kapitalistički se razvoj upravo i temelji na permanentnom povećavanju radnog vijeka u čemu nema brige za starost i smrt radnika jer je globalni radnik, a njega čine svi radnici ovog svijeta, za kapital besmrtan.
[1] Prema magazinu Forbes iz prošle godine koji je prikazivao poslovne rezultate iz godine 2011., novostvorena vrijednost (zbroj bruto plaće i bruto dobiti) za HT-a bila je 487 797 000 eura, dok je produktivnost (novostvorena vrijednost podijeljena s prosječnim brojem radnika na osnovi sati rada) bila 86 092 eura. Za HS produkt brojevi su 26 061 000 eura, odnosno 25 957 eura. A svi znamo da godišnje prosječne bruto plaće radnika nisu 86 092 eura, odnosno 25 957 eura. Razlika između bruto plaće i njegove produktivnosti pokazuje koliko je radnik proizveo viška vrijednosti.
Dimitrije Birač