Prođemo pokraj crkve, svi smo zapravo ponekad prošli pored neke,
neki prolaze svaki dan. Možda smo i zastali, promotrili je onako
kao građevinu. Može nam se kao arhitektura svidjeti ili ne.
Zavisi od afiniteta. Nalaze se, barem one starije, u središtu
grada ili naselja. Spomenici su graditeljske baštine, kulture,
vjere stanovnika grada ili naselja. Stojeći vani pred crkvom ili
prolazeći pokraj nje otkrivamo tek jedan dio, onaj vanjski. Da
bismo dobili potpuniju sliku valja nam otvoriti vrata i zaputiti
se u njezinu unutrašnjost. I to samo s vratiju baciti pogled,
valja nam se malo prošetati, temeljitije zagledati u sve što se u
njoj nalazi. U tom momentu učinili smo drugi korak u upoznavanju.
Sada dobivamo i drugu dimenziju crkve koja je izvana nedostupna.
Učinimo li i treći korak doživjet ćemo novu dimenziju toga
prostora. Sjednemo li u klupuili na stolicu i prepustimo se tom
miru, tišini. Doživjet ćemo taj prostor na jednom višem nivuo,
mističnost prostora koja svoj mir, svoju mističnost preliva u
nas.
Istina jest da o crkvi možemo pročitati u nekoj knjizi, vidjeti
njezinu unutrašnjst na slikama. Ali nijedna knjiga, nijedna slika
ne može nam prenijeti i probuditi u nama onaj osjećaj koji se
budi kada osobno promatram tu građevinu.
Istu bismo paralelu mogli povući i s Crkvom kao zajednicom
vjernika. Često slušam napade, kritike na Crkvu, od kojih su
mnoge i mnogi opravdani. Vidljivi su nedostaci u vanjskoj
pojavnosti. Loše izvedbe u zamisli Arhitekta. No valja nam
učiniti korak naprijed pa vidjeti možda se u unutrašnjosti
usprkos vanjske loše izvedbe ne kriju i ljepše stvarnosti. Kao
što bi bilo pogrešno na temelju vanjskog izgleda zgrade donijeti
pozitivan ili negativan stav o cjelokupnosti zgrade, tako je
pogrešno donositi sud o Crkvi kao pojavnosti, društvenoj zbilji,
zajednici vjernika. Ima onih svojih mrlja, neuspjelih izvedbi i u
unutrašnjost, loših poteza. Nitko pametan neće srušiti neku
zgradu zbog nekih nedostataka ili zuba vremana. Nastojat će
popraviti, urediti da opet bude u funkciji.
Svaka zajednica, pa i Crkva ima svoju povijest. U toj povijest
bilo je promašaja, grijeha. I ja ih ne mislim opravdavati bilo
čime. Ni ljudskim slabostima, zloćom, povijesnim prilikama. Taj
posao prepuštam povjesničarima. No, začuđuje me površnost,
plošnost sudova o povijest od dvije tisuća godina koja je
temeljena upravo na promašajima, grijehu. No, zađemo li malo
dublje i temeljitije vidjet ćemo da u prošlosti i sadašnjosti ne
postoji samo tamno, nego i čitav spektar boja.
Da bi Crkvu opoznali valja nam zaći u njezinu nutrinu, učiniti
korak naprijed. Ne vjerujem da je većina kritičara učinila taj
iskorak iz vanjštine u nutrinu. Ako i jest bio je to tek površan
pogled, i iskorak ne dalji od figuratino rečeno – dalje od stupa
koja pridržava pjevalište ili kor. Uistinu bilo bi zanimljivo
čuti koliko se ljudi uistinu prepustilo sadržaju Crkve;
euharistijskom susretu ili sakramentima, molitvi. To je ono drugo
lice, drugi sadržaj Crkve. To je onaj treći sadržaj koji
upotpunjuje i nadopunjuje prethodne dvije slike..
Ovo nije pokušaj obrane bilo čega ili bilo koga. Tek moj pogled i
pokušaj kulturi dijaloga u društvu bez dijaloga. Možda otkriti na
koji način pristupiti jedni drugima otkrivajući vrijednosti, ne
zanemarujući pogreške.