Neki dan na jednom srpskom portalu pročitah kako Bora Đorđević najavljuje gostovanje u Zagrebu. O tempora, o mores.
Dok stojim za šankom delimično pijan, mrzeći pomalo i sebe i druge, ubijam lagano konjak, cigarete, prijatelje dobre, moje verne sluge.
Nisam od onih koji cvile, više te nemam i šta tu mogu, ja ću se posle odvući kući, samo da popijem jos jednu s’ nogu.
Nisi valjda luda da se stidiš, što si me prognala istočno od raja, bar se nasmeši kada me vidiš, ostani đubre do kraja.
Znam, neću moći još dugo da zaspim, beskrajno duge, proklete noći, kako su pogrešni dani bez tebe, tu mi ni piće ne moze pomoći.
Je li grijeh što sam nekada (a i danas ) volio ove stihove. Što sam volio taj grubi, opori način na koji je Bora Đorđević, okružen dimom i alkoholom beogradskih kafana, pjevao o ljubavi. Da li je grijeh što su se na mom gramofonu nekada davno vrtjele “Lutka sa naslovne strane”, “Kad hodaš”, “Ostani đubre do kraja” , “Dva dinara druže” i mnoge druge izišle iz pijane glave skladatelja koji se u svom glazbenom razvitku došao do, za njega, najviše stepenice – one četničke. Nije grijeh tješim sam sebe. Jer pjesme nisu krive što se je njihov tvorac, iz ljubimca hrvatske publike, pretvorio u srpskog nacionalističkog kretena. Duhovitosti, skladateljske lucidnosti i provokativnosti, svojevremeno mu, priznajem, nije manjkalo. Oni koji duže pamte, sjetiti će se njegovih “umotvorina”:
“U slučaju građanskog rata, bežite avionima JAT-a”, ili, “Jedite Carnex paštete – čik ako smete” ili “Spalite svoje voljeno stvorenje u pećima Gorenje Velenje”. Nije mu manjkalo ni hrabrosti kada je napisao pjesmu Crni Mercedes, “voljenom vođi” Titu… “O Bože daj mi crni mercedes sa najmanje šestoro vrata, da mirno tresem svoju havanu u pepeljaru od zlata. Napolju đaci i zastavice i narod pritisnut mukom, sa zadnjeg sedišta ne vidim ništa samo odmahujem rukom. O Bože daj mi crni mercedes jer to je čudo nad čudima, lepo je nekažnjeno voziti po cveću i ljudima”.
Hrvatska publika je Boru Đorđevića i Riblju čorbu primila punim srcem. Na koncertu za Zagrebu, na kome su gramzivi organizatori u Dom sportova nakrcali rekordnih 14 tisuća ljudi, kompletna “ustaška”dvorana budućem četniku skandira – Bora majstore. U nezapamćenoj gužvi pregažena je i preminula 14 godišnja djevojčica.
Od tog i takvog, u Hrvatskoj obožavanog Bore Čorbe, početkom agresije na Hrvatsku, popularni roker pretvara se u nacionalističku aždaju, koja svom snagom svog pijanog uma, postaje deklarirani četnik. Osim u srpskim, to je javno obznanio i u hrvatskim medijima. I uporno je to, obučen u četničku odoru i šajkaču s kokardom, ponavljao u svakoj prilici. Prijatelju Juri Stubliću odgovara pjesmom ” E moj druže zagrebački” u kojoj najavljuje dolazak u Zagreb, valjda na pljačkanje i još ponešto. Takvog Boru Čorbu, čak i nekadašnji zagrebački karizmatski kajkavac a sada iz čista mira – čisti ekavac, Đoni Štulić, naziva budalom i seljačinom. Ali… seljačini se odjednom čini se snilo, da bi mogao neku lovu maznuti i u Hrvatskoj, jer tu je, kako kaže, obožavan. I ako je u nekoliko navrata izjavljivao da u Hrvatskoj nikad neće nastupiti, ipak mijenja stav. Prošlog ljeta najavljuje:
“Želim nastupiti u Zagrebu ali se nikome neću ispričati”.
Normalnom čovjeku da pamet stane. Prije toga želio je nastupiti u Puli, ali je dobio odbijenicu. Na sreću. Sada bi malo u Zagreb. Iduće godine ravno u Arenu. Ne valjda u pljačku. Samo bi došao po lovu. Daj bre šta daš. Pa braća smo. Tko je tu lud, teško je reči. Generacija 8O-ih odrastala je uz njegove pjesme. Dijelu te generacije, one u Hrvatskoj, okrenuo je leđa i pokazao kokardu. I sada bi da sve zaboravimo. E neće ići. Kako netko reče, pjesme koje je Bora Čorba napisao i pjevao prije rata nisu danas krive što je njihov autor izrastao u nacionalističkog idiota. Zato – pjesme naprijed, četnik stoj.
A što kažu hrvatske kolege. Citirati ću samo Jasenka Houru, koji je bubnuo:
“Govorimo o jednom od najvećih tekstopisaca ovih prostora. Boru mogu pamtiti samo po njegovim pjesmama… nisam diplomat ali stvarno ne znam tko je u datim trenucima kome što rekao”.
Ma nemoj me zajebavat. Valjda samo ti Jajo ne znaš što je bolesnik govorio. A zašto je Jajo tako zborio. Pa čekao ga je koncert u Beogradu, a onda nije loše malo spustiti loptu i pripremiti teren za pobrati lovu. Što je i učinio. Kapa dolje. Debelo je naplatio “Ružu Hrvatsku” dok mu je domovina gorjela od Vukovara do Dubrovnika a kada je prosudio da je došlo vrijeme, napravio je rokersko – politički saltomortale ( poput cmizdrave Tereze Kesovije) i Beograđanima priredio pučku veselicu. Pravo Srbi kažu: “Para vrti gde burgija neće”. A ja si, ovako blesav kakav već jesam, mislim – tko nas bre zavadi, j…
Usput da spomenem, da je Bora Đorđević, u crkvi svetog Ilije Proroka, položio zakletvu i drugi put dobio titulu četničkog vođe. Tom prilikom za srpske je medije rekao da će se Zagrepčani veseliti njegovoj tituli. U Hrvatskoj će nastupiti samo pod uvjetom da to bude značilo promicanje kulturne baštine Srbije.
Stadion Dinama za Boru četnika – spreman.