Prema posljednjim podacima, u Hrvatskoj čak 92 posto kućanstava
živi u vlastitim nekretninama, što nas smješta na treće mjesto u
EU. Stručnjaci kažu da je velik postotak stanovništva u vlastitim
stanovima fenomen eminentan za siromašna društva u EU zajednici
država, jer se u takvim sredinama ulaganje u stan smatra
najsigurnijim ulaganjem i oblikom štednje.
Vjerojatno je to istinito, uz svjetonazorsko nasljeđe o ideji
vlastitog krova nad glavom, no stručnjaci u
liberalno-kapitalističkoj izmaglici zaboravljaju pojasniti kako
to da i vrlo siromašni sloj stanovništva posjeduje vlastitu
nekretninu koju si objektivno nisu u stanju priuštiti. Odgovor
nije na diku istom tom neoliberalnom kapitalizmu, a krije se u
pozitivnim vrijednostima socijalizma, kad profit tvrtki nije
odlazio na gradnju vila tajkuna, skup vozni park, jahte i
ljetovanja na Bahamima, već (između ostalog), u društvenu
stanogradnju za radnike. I u činjenici da banke u to vrijeme nisu
gulile svoje klijente s kreditima u švicarcima, već se iz nekog
razloga u sumrak prošlog političkog sustava događalo suprotno:
građanima su rate za otkupljene društvene stanove zbog inflacije
padale na razinu cijene kutije cigareta. Mogao je imati (gotovo)
svatko, ali nitko nije smio imati previše. Danas je to heretička,
gotovo opasna ideja. Doduše, ta plemenita ideja da je krov nad
glavom ljudsko pravo, u praksi je nailazila na otpor onih
ambicioznijih ili pohlepnijih, ovisi kako se gleda.
Sustav je i zakonima pokušavao suzbiti da neki imaju previše, no
kao što sugerira tekst iz sredine osamdesetih godina, maksima
“imaš kuću, vrati stan”, je u narodu bila inferiornija od one
“snađi se, druže”.
Imaš kuću, vrati stan…, Karlovački tjednik, 21. veljače
1985.
Iako je našim pozitivnim zakonskim propisima vrlo precizno rečeno
da jedna osoba ne može na teritoriju iste općine imati kuću i
društveni stan, ni desetak godina nakon stupanja na snagu tog
zakonskog akta u karlovačkoj komuni nije do sada utvrđeno tko je
dvojni vlasnik, odnosno koliko stanova bi na osnovi primjene
spomenutog zakona, ostalo prazno.
U nekoliko navrata su poduzimane akcije, pa su i najviši
politički organi raspravljali o toj problematici, na osnovu čega
je usvojena i jedinstvena politička strategija da se
sveobuhvatnom akcijom mora temeljito i trajno utvrditi tko je
nosilac dvojnog stanarskog prava, odnosno tko više nema pravo na
društveni stan. U želji da dobijemo odgovor na pitanje koliko ima
takvih dvojnih vlasnika nismo u niti jednoj nadležnoj službi u
općini Karlovac uspjeli dobiti precizan odgovor.
Naime, proizlazi iz svega što smo saznali, da se nitko do sada
ovim problemom nije temeljito bavio. Tako na primjer SIZ za
komunalno-stambene odnose ima svoju evidenciju, nije potpuna,
ponešto podataka može se naći pri općinskoj komisiji za
ispitivanje porijekla imovine.
Dalja traganja za podacima o dvojnim stanovima nisu dale željene
rezultate, pa na osnovi svega pak ostaje konstatacija da je u
ovom času, u općini Karlovac, nemoguće utvrditi pravo stanje o
poštovanju zakona kojim se propisuje da jedna osoba ne može imati
vlastitu kuću i društveni stan u istoj komuni.
Ovo su naravno službeni podaci. No, kako je u praksi? Ima li još
uvijek dvojnih vlasnika i nezakonitog uživanja stanova? Da je
tako, svjedoči i najnovija akcija SUBNOR-a općine Karlovac,
najavljena na konferenciji za štampu, kada je rečeno da će
preispitati kako se koriste borački stanovi. Tvrde, da će se
protiv onih, koji stanove iznajmljuju podstanarima ili ih
nenamjenski koriste poduzeti zakonske sankcije. Dakle, nije iz
ove izjave teško zaključiti da i u ovom području rješavanja
stambenih problema ima teškoća.
Valja naglasiti na nemoć društva, da se uvede više reda u
stambenim odnosima, nije najvećim dijelom odraz inertnosti ili
nezainteresiranosti da se ta pitanja riješe, već da narasle
probleme u ovoj oblasti valja sagledati i kroz nastojanja
sadašnjih vlasnika dvojnih stanova da zadrže svoja prava. Već su
odavno poznati slučajevi da se umjetno razvrgavaju brakovi radi
zadržavanja stana, poznato je također da se višak stanarskog
prostora, odnosno kuće prijavljuje na članove obitelji ili
roditelje, a ma i primjera gdje pojedinci smatraju da njihovi
stanovi podliježu nasljednom pravu na djecu, pa se u tim
slučajevima ne preže ni od najzakulisnijih akcija.
U Karlovcu nema ni točne evidencije koliko ima podstanara, jer
mnogi iznajmljivači stanova ne prijavljuju podstanare. Kada je
riječ o podstanarskom životu, onda poseban problem predstavlja
činjenica da su podstanari uglavnom mladi ljudi, s manjim
primanjima, što ih dovodi u težak materijalni položaj.
Dosljednije provođenje društvenih akcija, kao što je ona koja se
vodi po geslom “imaš kuću, vrati stan”, uvjereni smo, uvelike bi
olakšala stambene probleme bar petstotinjak obitelji u Karlovcu.
Pripremio Tihomir Ivka