Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka započela je seriju razgovora s javnim ličnostima, u formi intervjua, odnosno Polkaviewa, koje će objavljivati na portalu www.aktivirajkarlovac.net. Namjera je da taj portal bude prozor u događanja u gradovima – prijateljima Karlovca, a to su Kansas City, Kragujevac, Erszebetvaros (Budimpešta) i Alessandria, te regija-susjeda – Dolenjske, Bele Krajine i Unsko-sanskog kantona, odnosno karlovački prozor u te gradove i regije. Upravo su 1. i 2. studenog u Kragujevcu, gdje sudjeluju na Festivalu antiratnog i angažiranog filma Krafu, kojeg organizira Nevladina organizacija Milenijum. U Narodnoj knjižnici i čitaonici “Vuk Karadžić” predat će velik broj djela o Karlovcu koji su prikupili od različitih donatora. To govori i da su Karlovčani zainteresirani za obnovu suradnje.
Povod za razgovor s Dankom Plevnikom, novinarom i publicistom, je njegovo nedavno izlaganje u Hrvatskoj akademiji znanosti u umjetnosti. Radi se o, u ne samo hrvatskim razmjerima, uglednoj ličnosti, odnosno jednom od najboljih predstavnika Karlovca.
Je li teško biti intelektualac u Hrvatskoj i malom hrvatskom gradu?
– To ovisi o tome koliko se tko osjeća intelektualcem. Postoji niz definicija intelektualca. Obično se smatra da je to onaj sa završenim fakultetskim studijem, a ja mislim da je to čovjek koji se bavi javnim stvarima suprotno većinskom mnijenju, koji je savjest neke sredine. U svim sredinama je to iznimno teško. Ljudi radije postaju javni intelektualci u smislu pripadnosti nekoj grupaciji, skupini intelektualaca koji dijele iste ideje. Stepskim vukovima je uvijek nelagodno, no imamo kritičnu distancu prema svima. Držim se Spinozine tvrdnje da su slobodni ljudi jedni drugima najzahvalniji i zbog toga ne trebaju tražiti posebno plaću, zbog svoje etičnosti, ako su je odabrali za svoj pristup stvarima.
U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti nedavno ste održali izlaganje o geopolitici smisla života. Je li točno da ste drugi novinar u povijesti koji je dobio mogućnost izlagati u toj instituciji, da je prvi bio Ive Mihovilović?
– To je rekao bivši tajnik Hrvatskog novinarskog društva Mario Bošnjak. On je naš kroničar i puno toga zna. Interesantno je kako smo mi novinari slabo zastupljeni u akademiji, a akademici se toliko trude, da bi bili naše kolege. Pišu u novinama, oduzimaju nam kruh, žele biti kolumnisti… Pa, zar im nije dosta što su akademici? Besmrtni ste, a hoćete biti smrtnici kao mi.
Postoji li šansa da postanete član HAZU?
– Već nekoliko puta neki moji kolege su tražili da se osnuje razred novinarstva, no nikad nisam u to ušao, jednostavno nisam čovjek-institucija, mada sam član dvadesetak udruga. Kažem, volim ležati u krevetu i čitati knjigu. Gospodin Kusić je prihvatio ideju da nas nekoliko osnujemo razred novinarstva, ali se ne slaže da onda po svojem afinitetu biramo tko će ući u akademiju, da monopoliziramo. Rođen sam u Kineskoj četvrti gdje nitko nikoga ne priznaje, njegujemo lijepu nihilističku higijenu. Doživio sam da sam šetao s nekim akademicima Šimunićevom i da klošar vikne: ‘Živili, doktore’. Pitali su me kako klošar zna da sam doktor. Odgovorio sam da zafrkava. To je štos da te moralno digne – jer svi smo mi klošari, pa zato kaže ‘Živili, doktore’.
Pitanje iz publike: Naši političari su pronašli svoj smisao života – u tome da steknu što više. Oni ne osjećaju kako živimo?
– Treba slušati žene. Hillary Clinton je 6. travnja 1993. godine prva započela u politiku uvoditi smisao života. Imala je jednog suradnika, rabina Michaela Lernera, koji se bavio tim temama i oni su sjajno to započeli, međutim, kapitalizmu ne odgovora da vi previše razmišljate, da se preispitujete, pa je 1995. Küng došao na ideju svjetskog etosa. Bilo bi mi jako drago da Hillary 2016. godine pobijedi na izborima, da se vrati tom konceptu, jer se od malih nogu učimo krivim vrijednostima. Umjesto da se učimo da ćemo umrijeti, da čitav život prilagodimo spoznaji da nismo vječni, da jedne druge ne hvatamo za gušu, kao da ćemo živjeti 50 stoljeća, da budemo solidarniji, da vidimo da idemo ča, da se ne držimo grčevito neke profesije, mržnje ili nečega trećeg. A nas uče u školi da je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu, da nitko od nas neće umrijeti, a, ako umremo i ako si katolik, da te čeka vječni život, a, ako si musliman, djevice i tako dalje. Danas smo tu, ovaj život mene zanima.
Pitanje iz publike: Kako ćemo to promijeniti?
– Kako su radili grčki filozofi? Promijenit ćemo ga razmišljanjem. U svojoj knjizi “Pravo na vlastiti smisao” dao sam trijadu – način života, kvalitetu života i smisao života. Na način života su osuđeni seljaci, radnici i slično. Oni ne mogu nikako do kvalitete. Kvalitetu života imaju monarsi, rentijeri, tajkuni. Pa i te rentijere muči smisao života. Sin vlasnika Fiata Gianija Agnellija Edoardo se ubio. Svakog muči smisao. Možda one koji se bore za život ne toliko, jer još nisu u toj fazi. Postoje profesionalci smisla života, a to su filozofi, umjetnici, svećenici, koji čitav dan žive u smislu života – meditiraju, razgovaraju s Bogom… Ali njih, a među njima spadam i ja, muči kvaliteta života. Ja sam smisao postigao, ali Elektri moram mjesečno davati dvije tisuće kuna za struju. Razrađujem i smisao naroda, države i slično. Recimo, smisao politike je da narodu osigura kvalitetu života, ali pravičnim načinom života, da nema onaj milijardu kuna plaću, a ja deset kuna. GNe možemo živjeti jedni bez drugih, međuovisni smo. Jedna moja knjiga se zove “Hijerarhija međuovisnosti”. Recimo, jedna čistačica me je pitala dok sam radio u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” zašto ne bismo svi imali istu plaću. Što se mene tiče, pristajem, jer budući da imam jaču estetiku i imat ću ljepši stan od vas i slično. Ali, “Marice, pa hoće li neki pilot ili kirurg pristati da ima plaću kao i ti, koja za dva sata naučiš mesti?” Ja bih pristao, jer me svijest obvezuje. Noblesse oblige. Tako i svijest. Ako si svjestan da nisi jedini, da ćeš riknuti, da živiš u društvu s drugima, moraš preuzeti dio svoje odgovornosti. No, ako na takvu svijest siliš, kažu ti da si komunjara.
Bavili ste se etikom novinarstva i napisali knjigu “Njihov obračun sa mnom”. Kada biste kao novinar dobili informaciju koja bi mogla naštetiti “nacionalnim interesima”, biste li ju objavili ili zatajili?
– Uvijek sam htio objaviti što god sam znao, ali urednici nisu to htjeli objaviti. Rekli su mi da sam u partiji tek godinu dana, da su oni 20 godina i da ne razumijem te odnose. Primljen sam u partiju pod teškom mukom tek 1983. godine, nakon što je Jožica (Josip Brzo Tito, nap.) umro.
Zašto ste se javili?
– Htio sam biti građanin. Da bi dobio status građanina, morao si ići u partiju, danas HDZ ili SDP.
Zašto niste danas u HDZ-u?
– Da bi bio nacionalist u komunizmu, morao si biti član partije. Ako si nacionalist kao građanin, odmah si ustaški element i vode te na saslušavanje. Samo su komunisti mogli biti nacionalisti, samo kršćanin može biti ateist kako je rekao Ernst Bloch.
Kako je to danas?
– Rekao sam to hiljadu puta u lice, sa svima sam se posvadio, i rekao sam Sanaderu, kad sam imao intervju s njim: “Ivo, ti kad si ulazio na fakultet u Innsbrucku, jesi li se morao učlaniti u ÖVP ili drugu stranku? Nisi.” To je diktatura, jedan politički monopol, jer ne mogu napraviti razvoj. Da mogu, bila bi manja paska na njih, ali ne mogu, jer je u partiji najvažnija poslušnost, kako je davno ustanovio Deng Xiaoping, a ne inteligencija. Ako si poslušan, na tebe možemo računati. Bio sam interesantan tajnim službama i htjeli su me vrbovati kad sam radio u knjižnici. Nisam bio član partije. Služio sam vojni rok u vojnoj bašti. Nakon tri pol mjeseca prebačen sam u kazneni puk u Gospić, pa me je zanimalo, nakon što sam se vratio s odsluženja vojnog roka, tko mi je nariht’o pušku. Znao sam tipa koji je radio u tajnoj policiji, pa sam ga pitao tko je to bio, a on mi je rekao: “Dođi k nama, pa ćemo ti reći”. U to vrijeme sam imao predavanja “Tribine četvrtkom” na kojima sam ugostio i svog profesora Branka Bošnjaka, koji je bio praksisovac, što tada nije bilo poželjno. Onda su me zvali da bih im prijavio tko ga je što pitao. Ja sam im rekao: “Ako vjerujete u svoje ideje, tada možete doći na predavanje i boriti se sa drugim građanima svojim idejama”. Oni su se čudili kako to mogu reći, to je kontra rada službi, mora biti sve tajno i digli ruke od mene.
Da se vratimo balkanskim frustracijama. Igor Mandić je ustvrdio da problem nije ćirilica, nego da je ona samo izgovor da se uklone preostali Srbi. Slažete li se?
– Na prvu potenciju se to tako može reći, kao jedna dosjetka. Međutim, da je tome tako, ne bi Željko Sabo kao gradonačelnik vladao Vukovarom. Većina Vukovaraca zna da je rat završen i pod kojim uvjetima je završen. Dobio sam 1991. godine nagradu za najboljeg novinara godine, a Radio Vukovar je dobio nagradu kao redakcija. S njima sam proveo nekoliko dana. Oni su točno rekli koliko je Srba bilo u rovu s njima, koliko ih je bilo u bolnici ranjenih… Znao sam i predigru, što je radio Tomislav Merčep, kakve su to bile provokacije nad Srbima. Međutim, teško je govoriti s nekompetentnima. Kad su Johna McCainea nedavno napali zbog toga da podržava al-Qai’du u Siriji, on je odgovorio da ne može raspravljati s ljudima koji nemaju inteligenciju, jer je to gubljenje vremena. Jednostavno, oni koji se bave time imaju ekonomsku korist. Tomislav Josić je bolničar, medicinski brat, koji ima mirovinu, dosta vremena i po čitav dan se nateže s tim pločama, ruši ugled Hrvatske. Mi smo Europska unija, u Berlinu nije Hitler. “Novosti” su baš danas objavile na naslovnici Pavelićeve proglase zabrane ćirilice. Neki normalni kažu da im ovi drugi samo nabijaju PTSP. Ljudi žele živjeti. Direktor Radio Vukovara mi je rekao da je imao najljepši vinograd u Vukovaru. To je bio jedan od najbogatijih gradova u Jugoslaviji.
Koliko su Hrvatska i Karlovac iskoristili ulazak u Europsku uniju?
– Nažalost, imali smo osam godina opoziciju HDZ-u, pa nisu ništa iskoristili. Imali smo najduže pregovore u povijesti EU i u tom procesu nismo ništa jače mogli izboriti, poput drugih zemalja. Uvijek smo mislili da moramo davati nekakve koncesije i onda se čudimo “lexu Perković”. Davorin Rudolf je nekidan lijepo rekao “Večernjem listu” da ne možeš potpisati sporazume sa svim članicama EU, a potom da se to tri dana potom ne poštuje, kao da je to samo stvar Europske komisije i Viviane Redding. Znam je osobno, jer je bila novinarka i predsjednica luksemburškog udruženja novinara. Nama se činilo da je sve što je napravljeno kapitulacija. Hrvatska je antemurale christianitatis, mi smo branili Europu od barbara, Turaka, ovih i onih. Ako je tome tako, ako smo civiliziraniji od susjeda, zašto pod muss uvijek moramo pristajati na neke civilizacijske, najnormalnije norme? Odmah se tome čudimo. Mi ne poštujemo svoje vlastite ustavne norme, ne poštujemo preambulu koja kaže da smo antifašistička zemlja, a kamoli da dopuštamo pravo na dvojezične ploče. Što je rekao Davorin Mlakar, koji je bio ministar uprave u prošloj Vladi, da su mislili, kad su davali to pravo, da je Srba 20 posto, da se više nikad neće vratiti u Vukovar, a kad su se vratili, da je to sad njihova provokacija. To je toliko neozbiljna politika. Moram biti iskren – nikad nisam htio živjeti s vama. S 18 godina sam prodavao slike za Đorđa Batinića na Montmartreu u Parizu, s 22 mi je Baja izvadio vizu za Washington, jer sam znao da od te antropološke mase nema napretka. Nema napretka pod Titom, nema napretka pod Tuđmanom, nema napretka pod Josipovićem. Nažalost. Mi smo nenaučivi. I dalje živimo u prošlosti i ne damo se u sadašnjost, a kamoli u budućnost…
Ako je takva Hrvatska, kakav je Karlovac posebno?
– Karlovac se treba vratiti svojim korijenima, a to znači zvati Austrijance, koji su ga i osnovali. Što ćemo? Bila nekidan na televiziji emisija Labirint. Kažu, Karlovac nije loš, ako se gleda iz aviona. Danas je u “Jutarnjem listu” da, ako dođeš do Karlovca, možeš otići na Stari grad i da je zanimljivost šetati po Zvijezdi… Kako? U kacigi, pancirki? Pa to se sve raspada. Nijedna zgrada, takoreći, nije očuvana. Jedina trgovina je u staračkom domu, vidite koja perspektiva. A ja sam vis-á-vis staračkog, samo skywalk napravim i moja je budućnost riješena, ali za mlade je problem, nije li tako?
Jesu li karlovački političari EU formata, imaju li političku kulturu kakva se njeguje u EU?
– Ne. Oni su, nažalost, inercija partijskog sustava koji se sada zove višestranački sustav. Na primjer, ja sam u “Komunistu” pisao, prije bolesti demokracije, u najboljoj namjeri, da nam treba višestranački sustav ne bismo li istrijebili klijentelizam i nepotizam, onda su rekli da me treba izbaciti iz SKH. “Tko je taj čovjek?” pitao se Boro Mikelić, šef Gavrilovića i partijski moćnik. Milan Ivkošić, koji je tada bio šef Obzora, novina koje je izdavao HSLS, poslao je novinara da sa mnom napravi intervju. To je bilo čudo. Napali su me u jedinstvenom izdanju “Komunista” u Beogradu s tvrdnjom da sam ustaša i da želim povratak NDH. Tada sam tvrdio da, ako izađu Slovenci iz Jugoslavije, da ćemo izaći i mi. To su bile velike borbe. Svi moji kolege iz partije – a ja sam bio novinarčić, a oni su bili funkcioneri – su otišli u HDZ, a oni hrabri možda u SDP, ali to nakon pet godina, ne odmah. Meni je supruga rekla u šali da sam klečao kako bih ušao u SKH. Jesam. I u srednjem vijeku je slikar Giotto morao ući u ceh ljekarnika da bi postao građanin. Vi niste mogli postati politički građanin dok niste ušli u partijski ceh. Meni je dolazila policija u kuću, nisam smio ići u Zagreb, jer da ću ja ubiti Tita koji je stigao u posjet Zagrebu, ispitivali Lenu Šoštarića o mom ponašanju. Onda sam rekao ženi, kad ja uđem u partiju, ona će za pet godina propasti i onda će mi ti isti ljudi reći: “Za sve je kriv Plevnik, stara komunjara”. Tako je i bilo.
Koji bi karlovački političar bio najbliže ili najdalje modelu prosječnog EU političara?
– Moram priznati da ne pratim toliko Karlovac, jer što ću pratiti Atlantidu, o pokojnima sve najbolje. Nema napretka ili razvoja, sve se ruši manje-više. Sad odlazi grupa ideoloških političara, koji su živjeli na hrvatstvu, antisrpstvu, a dolaze oni poput Davora Petračića, koji su tehnomenadžeri. U komunizmu bi bili protjerani, jer ovi nisu voljeli baš tehnomendžere, poput Ante Markovića, ali ti tehnomenadžeri su nešto i napravili. Gradonačelnika Damira Jelića poznajem preko supruge Silvije, nju od malih nogu. Ono što mu je nedostatak, kao i gotovo svim političarima u Hrvatskoj, je želja za neprihvaćanjem demokracije. Oni se demokracijom služe samo kao sredstvom, kao polugom, a nikako kao odlukom građana, borbom za opće dobro i za razvoj. Recimo, javni mediji pripadaju javnosti i građanima, a ne vlasti. Vlast se pravi da ona plaća te medije, a vlast nikad ništa nije zaradila. Što mogu zaraditi? Na Korani su dvije karlovačke vlade odlučile napraviti autokamp, neću niti reći što su napravili. To je ogroman strukturalni problem. Sjećate li se afere s Milanom Pavićem iz 1983. godine? Vladimir Funduk je bio direktor Karlovačkog tjednika, a Milan Rakas se borio protiv Pavića i rekao je ono što smo svi znali, ali nismo na glas rekli, da Karlovac ima dvadeset posto Srba, a oni su u 70 posto poduzeća kadrovici, direktori i slično. Nije Rakas išao za tim da bude Hrvat, nego da sruši Pavića. Funduka su tada smijenili, a ja sam mu rekao: “Da ste razvijali Karlovački tjednik da bude demokratsko glasilo, tada bi i opozicija mogla reći što misli”. Mediji služe samo vlasti, a to je besmisleno. Nama trebaju mediji kao komunikacija. Vi sad radite portal. Kod nas nema demokracije, a administratori su užasni i oni dole tekstovi normalnog čovjeka odbijaju od čitanja tih portala. To je izvan svake civilizacijske razine. Takve vulgarnosti i sramote normalan čovjek ne bi čitao. Dakle, htio bih kritiku samoga sebe, svakoga, ako će mi pomoći da idem naprijed, a ne ulizivanje vlasti, opoziciji, udrugama i ostalima. Nitko nema monopol na argumente. Moja prva knjiga se zove “Informacija je komunikacija”. Mi ne možemo komunicirati bez informacije, a da bismo saznali što je informacija, moramo komunicirati. Primili su čovjeka u britansku akademiju znanosti jer je pronašao flogiston, a u biti je to bio kisik. Kad su shvatili da se radilo o kisiku, nisu ga izbacili iz akademije. Griješimo iz neznanja, inercije, nedovoljne otvorenosti za diskusiju svojih ideja. Tu nema neprijateljstva. Uvijek sam volio s ljudima s kojima sam se najviše posvadio otići se zabavljati, jer je to borba ideja i argumenata. Uvijek ću prihvatiti argumente koji su jači od mojih, ali me moraš uvjeriti.
Pitanje iz publike: Ali kako su ti političari mogli dozvoliti da je u Hrvatskoj nestalo toliko milijardi kuna i da ljudi šute?
Pa zato što je malo kritike. Imamo Mijata Stanića, ali ga ljudi ne slušaju. Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića postavlja SDP, HDZ ga ostavi, onda ga ovi opet potvrde… Odgojeni smo da budemo licemjeri. Marin Cindirć, naš veliki tehnolog iz KIM-a, jednom je predavao nekim Afrikancima. Mislio je da neće ništa razumjeti, a postavljali su mu, kako mi je rekao, najteža pitanja, jer su završili engleske škole u kojima su ih učili misliti kritički. Kod nas to nije slučaj. Povijest mi je nekoliko sati na zamjeni predavala Marija Vrbetić koja nas je učila historijskom determinizmu, da se sve u povijesti nužno dogodilo baš tako. Rekao sam joj da ako je tome tako, onda biste Vi morala znati predviđati budućnost.” Osnovica svega je u tome što smo licemjerni, što nam nije stalo do naroda. Razočaran sam Hrvatima na neki način što smo ipak bili neki veliki igrači. Slovenci su bili kmetovi, ali Slovenci imaju osjećaj da ti kažu u lice: “Čuj, ne možeš ti moje uzimati”.
Pitanje iz publike: Nije li malo žalosno da naš grad uvijek vodi netko tko nije iz grada, tko dolazi sa strane? Naši ljudi odlaze u Zagreb, Europu… Doma nećete dokazati da ste nešto i da nešto znate, ali vani vrlo lako. To nas dosta koči.
– Pa to koči čitavu Hrvatsku. Profesor Božo Težak, koji me je gurnuo u informacijske znanosti, rekao mi je da je lako uspjeti vani, tu ti uspi. Ova priča prati Karlovac od 1945. kad su došli partizani, pa su pokucali uraru na vrata u Radićevoj, koji je otvorio i rekao: “Dobro jutro, küss die hand, gospon’ partizan”. Nije razumio odnose koji se događaju. Nekad je takve procese stvarala partija. Ona se brinula za razvoj društva, nije htjela da svatko uđe u nju i onda su stavili ljude na svakojaka mjesta. Međutim, to i nije važno. Recimo, Joža Boljkovac je došao iz Vukove Gorice. Nije imao ne znam kakvo obrazovanje, kasnije je diplomirao pravo, ali je imao ono što političar mora imati, a to su nos za politiku i volju za razvojem. Sve što vidimo u Karlovcu je manje-više iz tog razdoblja. Sada više to ne rade stranke, nego narod, demokracija. Ako većina želi odabrati Rajsa, koji je glumio da vozi automobil po cesti, za gradonačelnika, ja se protiv toga ne mogu boriti.
Pitanje iz publike: Demokracija je krajnje loš sustav?
– Mi ne možemo početi demokraciju tako da u Karlovcu imamo 60 000 akademika. Kao i u Domovinskom ratu, počinjemo s onima koji žele da Karlovac opstane. Mi se u demokraciji borimo s onima koji žele ući u politiku. Nisam nikad htio ući u politiku. Ne možete me natjerati da se bavim politikom. To nije moja vokacija. Moja vokacija je da sam kritičar, da dođem i kažem kakvi ste. Što bi rekao Groucho Marx: “Ne mogu biti u društvu koje će mene izabrati za člana”.
Koliki će novom šefu oporbe u Karlovcu, predsjedniku Gradske organizacije SDP-a Žarku Latkoviću, biti problem činjenica da radi u gradskoj upravi i da će morati kritizirati svoje kolege s posla?
– Ako si prihvatio demokraciju kao civilizacijski iskorak, uopće nema problema. U Münchenu, u Americi, to je najnormalnija stvar zato što oni ne doživljavaju politiku kao mi, ne doživljavaju je osobno. Jedna od mojih grešaka je što sam prvi dan na poslu glasovao protiv direktorice, a za ženu, šeficu računovodstva, koja odlazi iz firme. To nitko normalan ne bi napravio. Evo, ja sam taj. Malo sam bedasto izgledao, ali meni se ova žena činila kvalitetnijom od druge, a nitko me nije upozorio doma: “Pa podrži direktoricu, kak’ ćeš u partiju, jesi li normalan?!”. Živjeli smo u ozračju koje je bilo neprijateljsko prema etici, prema slobodi i tako dalje. To sve ovisi o tome jesu li političari spremni na etičnu borbu između sebe, a za razvoj. Ako nisu, bit će podmetanja, praćenje gdje izlazi, znači mobbing, hoće li biti neka sjednica popodne… Što kaže Radimir Čačić: “Moj mandat je 24 sata i 24 sata mogu raditi što god hoću.” Normalno da nije isto biti pozicija i opozicija u istoj zgradi.
Pitanje iz publike: Koliko smatrate da brendiranje ima smisla? Jesu li prave stvari u životu brendirane ili se one brendiraju same po sebi?
– Radi se o ekspanziji marketinga. Karlovac ima veliku šansu da napravi Centar “Nikola Tesla”. Gdje sam god bio u svijetu, svi znaju za Teslu, a ja kažem: “Pa Tesla je išao u moju gimnaziju”. Moramo iskoristiti onu zgradu i reći: “Tu je Nikola postao Tesla”. Zbog karlovačkih profesora i svaka im čast.
Pitanje iz publike: Zanimljivo kako ste Karlovac nazvali Atlantidom, Titanikom. Tko normalan će preuzeti vlast u brodu koji tone? To je čudno.
– Volim hiperbole, pa ih koristim da ljudi dođu k sebi. Poznat sam kao kritičar, pa su mi veliki HDZ-ovci, poput doktora Vladimira Cvitanovića, rekli: “Ti nas kritiziraš, ali si s nama dok padaju granate. A ovi intelektualci iz Zagreba nisu s nama i mi ti vjerujemo, makar nas kritiziraš.” Recimo, Slavenka Drakulić je doživjela traume u Ljubljani, dok su padale bombe na Zagreb. Ja sam bio 500 metara od linije fronte, svoje sam mišljenje uvijek rekao, pa su me i desnica i ljevica prihvatili kao svoga, jer sam tu s njima. Ne vidim koristi od toga da govorim kako je sve tu lijepo. A vidimo što je nekad bila Radićeva, što je bila Zvijezda. Imamo jednu jedinu trgovinu tu u Zvijezdi. Sve su kuće srušili. To je grozno. Tu imaš sirotinju tešku… To nije rezultat ove vlasti. Revitalizacijom, odnosno remortalizacijom, kako to nazivam, se Karlovac bavi već 40 godina. U kolovozu 1945. atomska bomba je bačena na Hirošimu – dvije trećine grada razoreno, trećina stanovništva pobijena. Rujan 1945. dolazi užasan tajfun, ubija hiljade građana, opet ruši polovicu mostova i nakon 15 godina Hirošima se podigla iz pepela. Japanska vlada me pozvala tamo. Otišao sam u Hirošimu i nisam mogao vjerovati, da u 15 godina, na onom radioaktivnom tlu, mogu podignuti takav grad, a mi smo prije 40 godina pisali studije, mučili se s revitalizacijom i – nikada ništa. Ne krivim samo političare, nego i građane Karlovca. Ako su Japanci u 15 godina mogli obnoviti Hirošimu, koja je bila totalno razorena i radioaktivna, a mi ne možemo više od 40 godina obnoviti ovu Zvijezdu. Pa kakav smo mi to narod?
Kakvu knjigu trenutačno pišete?
– Pišem knjigu koja će biti možda bomba. Pišem o hrvatskom pravosuđu, a to je rak rana odnosa Hrvatske i EU. Vodio sam 21 godinu spor s “Novim listom”. Radio sam u tim novinama i došli su po mene iz Splita ne bih li prešao u “Slobodnu Dalmaciju” na veću plaću. Kolege sam o toj ponudi korektno obavijestio, a oni su mi također ponudili veću plaću. Nakon tri mjeseca su jednostrano razvrgli ugovor, a sam ugovor to nije omogućavao. Glavni urednik Veljko Vičević me obavijestio da će me morati prebaciti na staru plaću, a da pokažem karakter morao sam otići iz kuće. Prije toga su iz “Slobodne” nudili Tanji Torbarini 100 000 njemačkih maraka da na četiri godine, poput nogometaša, prijeđe u u taj list. Kad oni tebi nude ugovor, on je veći. Kad se ti nudiš drugome, manji je. Prvo sam bio razmrdan i odmah otišao sam u “Slobodnu Dalmaciju” za manju plaću, ali sam im poslao pismo da ću zadržati telefax kao neki suvenir, koji stoji 300 maraka, a da im opraštam 54 000 maraka koje su mi dužni u devet mjeseci da mi isplate, a, ako će me tužiti za telefax, da ću ih tužiti za razvrgavanje ugovora. Tužili su me, dok su po Karlovcu padale granate 1992. godine. Dao sam protutužbu i uvijek sam dobivao sporove na prvostupanjskim sudovima, na drugostupanjskom su me sredili suci skloni HDZ-u i nisam mogao nikako dobit spor i nakon 21 godine suđenja – a već su bili umrli i glavni urednik Veljko Vičević, odvjetnici, svi živi, pet šest-ljudi je otišlo – dobio sam dopis sa suda da moram platiti 135 000 kuna “Novom listu”, jer sam izgubio parnicu. Naravno, nisam tajkun i za mene je to velik novac. Počeo sam pisati knjigu na 250 stranica koja se zove “Nova nepravednost”. U prošlom režimu sam bio jedanput na sudu, jer sam trebao dobiti stan od Knjižnice. Bio sam drugi na listi i onda je čitav kolektiv glasovao za Branka Kučana. Kažem: “Ja sam oženjen”, oni kažu: “Pa, bit će i Branko oženjen” i pišu bodove njemu. Ja kažem: “Imam sina”, oni kažu: “Možda će imati Branko i dvoje djece” i dobije bodove za to. Izgubio sam sud, ali barem ništa nisam morao platiti. Na neki način mi je opet učinjena nepravda, pa sam novoj knjizi dao podnaslov “U raljama hrvatskog dugosuđa” i opisao sve slučajeve u kojima suđenja traju 20, 30, 40, 50 i niz godina. Nisam napravio vendetu. Htio sam razumjeti hrvatski pravosudni sustav. Jednostavno mi je to sve skupa bilo nerazumljivo, pa sam, da se ne sramotim, jer to nije moja struka, opet će reći da sam svaštar, što radi znatiželje i želje za spoznajom i jesam, dao da pogleda tekst Marijanu Prusu, koji je bio pravni savjetnik hrvatskim vladama od Ante Markovića do Sanadera. Napisao je niz zakona, a nakon čitanja mog rukopisa rekao: “Skidam kapu, to je nevjerojatno kak’ je napravljeno”. Opisao sam i manji dio karlovačkih sudaca, bez mržnje, ali da se vidi taj nemilosrdni diletantizam. Jednom mi sude po zakonu o radnim odnosima, a onda po zakonu o obligacijskim odnosima, pa opet po zakonu o radnim odnosima, da bi mi isti sudac lupio 135 000 kuna troškova, a potom nakon tri godine rekao da ne treba ništa, da svatko pokriva svoje troškove… To je nešto nepojmljivo. Bit će interesantnih stvari. Između ostalog sam napisao da ljudi gledaju tarot emisije na Z1, jer traže odgovor hoće li dobiti spor na sudu ili neće. To je sve mirakul. Suci moraju imati i zdravog razuma, a ne samo slijediti zakone jer su i Hitlerovi suci kažnjavali Židove po (rasnim) zakonima.
Pitanje iz publike: Zašto se čudite našim sucima kad u Hrvatskoj sudac može postati osoba s 25 ili 26 godina, nezrela, bez ikakvog iskustva, a zna se da vani to treba biti osoba s renomeom, s rejtingom i da je to preduvjet da se postane “častan sud”? Kod nas zbilja balavci i balavice postaju suci i odlučuju o ljudskim sudbinama.
– Moramo podsjetiti kada je to i kako počelo, kao rekonkvista, jer su se tjerali svi suci koji su sudili u prošlom režimu. Predsjednik Tuđman je došao u Karlovac na željezničku stanicu i rekao je: “Tu je bilo 30 Srba na sudu, još ih je šest. Što se čeka?” Morali su te mlade nevježe staviti, a to se moglo jer su neki i preko veze polagali pravosudni ispit. Morali su staviti tu sivu masu kad su potjerali suce. Evo koliko traje moj slučaj: moj sin Natko i Vedran Pavlić su se upisali na pravo, pa je Natko odustao nakon dvije godine s tvrdnjom da Hrvatska neće nikada biti pravna država. Dobro, to je fol rekao, da se upiše na novinarstvo. Njihov kolega iz razreda Marin Kundić je već pred doktoratom. A meni još nisu završili sud, još čekam ovaj zadnji coup de grâce, da bih mogao ići s knjigom u javnost. Nisam mogao napisati težu knjigu u životu, jer je pravosuđe užasno dosadno, tako patološki suhoparno. Dostojevski kad je pisao “Zločin i kaznu” nije opisivao parnicu, nego se bavio psihologijom Raskoljnikova. Tko bi to čitao suprotnom? Koliko je naše sudstvo sumanuto, da meni moj urednik, koji mi je otkazao, koji se na sudu nije pojavljivao na pet ročišta te na sudu veli da mi trebaju pripasti sredstva, za koja sam zakinut a da njima vratim telefax, koji mi pošalje faksimil u kojem stoji da je HDZ-ovska grupa htjela da odem, da mi se ispričava i tako dalje. To priložim sudu, dođe u spis, a ništa kao dokaz ne znači! Kako Boga ipak ima, kako bismo rekli, njegova kćerka Ana Vičević, odvjetnica iz Rijeke, mi je izborila dividende na koje sam imao pravo kao dioničar, a koje mi iz “Novog lista” nisu isplaćivali 18 godina! S ovim pravnim sustavom, više se nikad ne bih pojavio blizu suda.
KAportal.hr