Kakva ironija. Gradom kao manji partner već duže vrijeme vlada
stranka koja nije bila sposobna u 20 godina urediti jednu zgradu
dobivenu besplatno. Otkad je Dubravko Delić otišao iz HSS-a, a
ima tome već dosta godina, nije osmišljena niti jedna akcija,
nije bilo lobiranja ni plana o tome što učiniti s Hrvatskim
domom, zgradom priraslom srcu mnogim generacijama Karlovčana.
Hrvatski dom je lijepo funkcionirao kao središte društvenog
života između dva svjetska rata, i poslije rata nakon kratke
epizode korištenja zgrade za suđenje nacističkim slugama,
korišten je uglavnom za zabavu, plesnjake i koncerte, da bi u
vrijeme zrelog socijalizma kao omladinski dom bio iskorišten do
posljednjeg kutka i ispunjen raznim sadržajima za mlade. Iako pod
pokroviteljstvom jednoumne politike, omladina koja je tamo
kreirala program je vješto balansirala između avangardnih
sadržaja skoro nezamislivih za današnje standarde, i populizma
zahvaljujući kojem je gotovo svakom Karlovčaninu Hrvatski ostao u
srcu. Uz sve ostalo, naime, tamo se subotom tiskalo tisuću ljudi
subotom u discu, a i svatko tko je vrijedio na jugoslavenskoj
glazbenoj sceni gostovao je u velikoj dvorani, dvorani kojoj se
tepalo da je jedna od najboljih i najljepših u Hrvatskoj. Eh, svu
tu sjajnu ostavštinu, nakon početnih uspjeha poslijeratnog
saniranja zgrade zahvaljujući Delićevom entuzijazmu i
sposobnosti, HSS je uspio pretvoriti u jedno veliko ništa. Nakon
godina zavlačenja i čudnih aneksa koncesijskom ugovoru po kojem
koncesionar, dakle Grad, preuzima obveze koncesionara (!), HSS je
priznao nemoć, kapitulirao i vratio zgradu Gradu Karlovcu.
Zanimljivo, jedna zgrada im je bila preveliki izazov, no nemaju
problema u koaliciji vladati cijelim gradom, a posebno u
kadroviranju i guranju svojih ljudi na dobro plaćene javne
funkcije.
Cijela priča oko Hrvatskog doma od 1990. naovamo nesretna
je kronologija krivih procjena, okolnosti i kratkovidnosti.
U navali domoljubnog adrenalina, nešto što se zvalo Omladinski
dom “Bratstvo i jedinstvo” (iako komunisti nikad nisu skinuli
ogromna slova “Hrvatski dom” sa zgrade, niti mu promijenili ime,
niti ga je itko drugačije zvao nego “hrvatski”), bilo je poput
crvene krpe za nove vlastodršce koji su SKJ partijske knjižice
zamijenili za HDZ-ove, HDS-ove i slične. Jedan dobro uhodani,
polivalentni omladinski klub eliminiran je po kratkom postupku,
bez plana B. Bilo je bolje staviti lokot na zgradu, nego održati
društveno korisnu funkciju. To je nešto kao da preorete autoput
od Zagreba prema Slavonskom Brodu jer je nekad nosio isto
nepoćudno, a zapravo u naravi lijepo ime. Napušten, u ratu je
poslužio prvo kao sklonište, pa je u njega ušla vojska, pa
“pozadinske bojne” ispunjene momcima koji su rat pretvorili u
profitabilni obrt, na kraju tko god je htio. Uglavnom, i prije
oslobođenja od ratne opasnosti s Korduna, “Hrvatski” je oslobođen
svega vrijednog i ostavljen da propadne.
To što je na osnovu upitnog povijesnog fakta da je HSS nekad
davno, početkom tridesetih godina 20. stoljeća, izgradio Hrvatski
dom, pokojna reformatorica karlovačkog HSS-a Jelka Pavlić Rusan
uspjela isfektati 1994. od gradonačelnika Benića da “vrati” dom
HSS-u besplatnom koncesijom na 99 godina, u početku se činila kao
dobra vijest. Pokrenuta je akcija širokih razmjera, sanirano je
ono bitno, krov i uređena fasada, ponovno pokrenut rad Male
scene, podrumski prostor kasnije iznajmljen ugostiteljima čime se
u početku moglo financirati održavanje ostatka zgrade. Od tog
vremena odvijao se neobičan inverzivni proces. S približavanjem
vlasti HSS –ova članska baza se počela smanjivati, broj plaćenih
fotelja povećavati, a Hrvatski je polako padao u zaborav. Njegovi
čelnici kao da su izgubili entuzijazam da nešto daju zajednici
kao njihovi prethodnici, i namjesto toga izvještili se uglavnom u
uzimanju. I Hrvatski dom je ponovno mrtvac, bez obzira na ukucan
milijun i nešto proračunskog novca u predizborno vrijeme, u nešto
što su oni mislili da je dobro za mlade na Maloj sceni, pitajući
iste te mlade je li prostor funkcionalno uređen tek nakon što je
uređen. Rezultat? Dva i pol događanja na Maloj sceni od izbora do
danas.
Ne treba ni pitati u gradskoj upravi za komentar, on je i u
slučaju Hrvatskog univerzalan, gradska je uprava imala dobre
namjere kod potpisivanja neobičnog ugovora o koncesiji i bolje da
je u zgradi bio bilo tko nego nitko. Naravno, to što je HSS
vjerni politički partner i što je tolerirano nepridržavanje
odredbi iz ugovora o privođenju zgrade svrsi, puka je slučajnost.
Baš kao što se sklop slučajnosti, poznanstava i posebnih odnosa
poklopio u slučaju prodaje vojarne na Jelačić placu ili zemljišta
u Grabriku, pa se nove vlasnike više ne pita da poštuju ugovorne
obveze o dovođenju bivše gradske imovine u funkciju. Glavno da je
to netko kupio nego nitko i da su sve strane imale dobre namjere
bez obzira što je javni interes neispunjen, a netko možda ipak
okrenuo ili oprao kakvu lovu. Takva politika i u slučaju
Hrvatskog doma sad dolazi na naplatu; više nitko ni ne razmišlja
o tome da će se o njegovoj velikoj dvorani opet govoriti kao o
jednoj od najljepših koncertnih dvorana u zemlji. Bojimo se da
ćemo na kraju biti sretni s nečim što nije za ponositi se, da
ćemo kao u slučaju u hotela Korana biti sretni što će netko na
kraju zgradu dovedenu u stanje ruine htjeti pretvoriti u zelenu
površinu