Prvo rat, onda simultano i kasnije privatizacijska pljačka
stoljeća, pa mandati i mandati nevjerojatne rastrošnosti i
kriminala na najvišim razinama vlasti. Kriminala u kojem je bilo
mjesta i za obilato trpanje privatnih džepova proračunskim novcem
i podmićivanje raznih društvenih skupina, od poljoprivrednika i
Crkve preko branitelja i političkih predstavnika Srba kad je to
bilo u interesu vladajućih da ostanu u svojim foteljama i da i
dalje pune garaže skupim autima i privatne depoe vrijednim
slikama. Poslije takvog temeljitog pustošenja koje se većinom i
dalje svodi pod političku odgovornost iako je zapravo riječ o
veleizdaji, krajnje je nepravedno Hrvatsku nazivati ekonomski
neuspješnim čudovištem i uspoređivati nas tamo s nekom Rumunjskom
ili Bugarskom. Mi smo zapravo čudo svjetske ekonomije jer poslije
svega još nismo bankrotirali i držimo glavu iznad vode. Dapače,
zemlja je ipak infrastrukturno pristojno uređena, imamo najbolje
autoputove u Europi, više ne moramo u Trst i Graz po traperice i
špeceraj, od one crne uravnilovke druge polovice 20. stoljeća
ipak smo došli do toga da su se neki ljudi pristojno, a neki
enormno razbogatili. Doduše, ima i kolateralnih žrtava, onih cca
80 posto koji su postali osiromašeni plebs, ali slobodna smo
zemlja u političkom i ekonomskom smislu, nitko nikome ne brani da
uz malo veza, sreće, znanja i upornosti postane novi Todorić ili
Tedeschi.
No čudu se sad, poslije 20 godina ponašanja političara u maniru
pijanih bogataša, ipak došao kraj. To da nam je razina
industrijske proizvodnje ispod razine 1989. godine kad je
socijalistička industrija već ionako bila u kolapsu i nije neka
novost, novost je da u državnom proračunu više nema novca ni za
ono što je dosad bilo neupitno. Za putni troškove učitelja, na
primjer. Počinjemo se svi skupa sudarati s realnošću da nije
moguće unedogled financirati preskupu državu i sve njene
nelogičnosti na grbači realnog sektora slabašne ekonomije. Za
prodati više gotovo da nemamo što, novo zaduživanje je rezanje
grane na kojoj se sjedi, nova porezna disciplina ne daje željene
rezultate, a neshvaćanje nužnosti sistemskih reformi na svim
razinama vodi nas ravno u ralje MMF-u. A niz je primjera da tamo
gdje je došao MMF, trava još dugo nije rasla i samo se budala
(ili stvarno bogat čovjek jer se njima pod MMF-om neće dogoditi
ništa loše), može tome veseliti. Ali, ne možemo mi protiv sebe
samih. Da i dalje zazivamo krah i ne shvaćamo stvari ozbiljno, ne
treba ići dalje od recentnih demonstracija negiranja stvarnosti
koje su samo na prvi pogled simbolične: od kupovanja skupih
audija u jadnim županijama do preskupih noćenja na Baliju.
I Grad Karlovac kao da živi paralelnu stvarnost. Isplata
božićnica koju državni službenici više ne primaju, je krasni
doseg sindikalnog organiziranja i u krajnjoj liniji obveza po
Kolektivnom ugovoru, no usput i još jedan simbolički dokaz da smo
i na rubu sloma i dalje spremni ubijati cijelu kravu zbog jednog
komada mesa. Baš kao i zanimljiva ideja iz gradske uprave da se
po diskrecijskoj ocjeni gradonačelnika financijski nagrade neki
djelatnici zato jer rade posao za koji primaju plaću. U biti,
nema ništa loše u stimuliranju najboljih djelatnika no u
karlovačkom slučaju desili su se neki neobjašnjivi paradoksi. Ne
samo što su u nekim slučajevima nagrađivani ljudi koji su netom
kasnije otišli u mirovinu, već je priličan broj onih što su po
nagrađivanju napustili gradsku upravu, a neki su u jednom
trenutku bili toliko dobri da su dobivali ekstra nagrade na
plaću, pa ubrzo degradirani u hijerarhiji! Najdrastičniji je
primjer Željka Pakšeca, nekad pročelnika koji je vedrio i oblačio
u pitanjima imovinsko-pravnih odnosa, a danas je referent u
gradskoj upravi. Uglavnom, od navodno plemenite ideje ostaje tek
još jedan primjer života u paralelnoj stvarnosti koji je porezne
obveznike koštao 300 tisuća kuna.
Što reći tek za najavljeno otvaranje 16 novih radnih mjesta u
gradskoj upravi? Večernji je posredno optužio vlast za političku
korupciju napisavši da se većina tih mjesta otvara zbog “potreba”
koalicijskog partnera HSS-a. HSS, a ni HDZ se nije udostojio ni
reagirati na tu optužbu, pa zaključak o motivaciji novog
zapošljavanja nije teško donijeti. Kao da nema krize, kao da nema
uznemirujućih pokazatelja na državnoj, a bogme i gradskoj razini.
U proračunu i dalje nema Zvijezde, nema Radićeve, nema strateške
i dugoročne ambicioznosti koja jamči razvitak, no to što se vozi
na auto-pilotu ne sprječava Grad da i dalje gomila
administraciju. Protivno svim preporukama ekonomista, protivno
zdravom razumu. Brod polako tone, ali nema veze, život u
paralelnoj stvarnosti cvjeta.