Božić na hrvatski način prilagođen novom vremenu “iz opanaka u
najmodernije cipele svjetskih brandova” pretvorio se u
prenemaganje, da ne kažem koju prostiju riječ raznih starleta
muškog i ženskog roda (nadam se da me nitko neće proglasiti
homofobom), bilo iz šou biznisa, politike i kulture. Pa znate,
zakoluta očima ona/on bakalar, ludi provod, ručak, darovi, bor,
to je blagdan mira i obitelji. Moš misliti koji mir, koja
obitelj? Oni koji imaju odvojit će koju siću za one koji nemaju i
paziti da ih pri tome ako ne baš snime kamere, onda barem da se
nađe u blizini koji novinar. Svećenici ko čarobnjaci hodaju u
odjeći nikom razumljivoj, najvjerojatnije ni njima okolo i
blagoslivljaju plastične predbožićne vijenčiće, jaslice…. Sve
je to priredba, estrada. Lijepa riječ za šund, religiozni šund
kojim se skriva sadržaj i bit Božića.
OK mi je bakalar, purica s mlincima. Sada ovo s bakalarom kao
Zagorec preskočio bi, mjesto njega radije bih orehnjaču, a u
nedjelju puricu s mlincima, ne onu pazinsku, umjetno, nego onu
zagorsku s kojom se sladi i engleski dvor. Zato i jesu blagdani
tu da si “brk omastimo”. No, ne i samo za to.
Svećenici će s oltara prosipati fraze o ljubavi, miru, obitelji,
poneki će onako usputno opaliti i po vlasti, komunistima,
homićima. Malo da unesu živosti da ljudi ne pozaspu. A zapravo
pitam se: gdje je tu Božić? Jaslice? Borovi? Ok mi je to s
jaslicama i borovima, i ja ih imam u crkvi i u kući. Ne baš pravi
bor, lijen sam poslije čistiti iglice, plastični, obrišem
prašinu, malo ga sredim, poravnom. Istina ne miriali ga malo
posprejam s mirisom borovine i to je to.
Pripremajući se za Božić, čitajući tekstove za liturgijska
čitanja, božićne pjesme odjednom mi zapne za oko, a i nekako me
zaustave u daljnjem čitanju ove riječi jedne božićne pjesme;
U jaslicama prostim rodio se Bog, Koji s neba siđe radi puka svog
.
I dalje:
Ljubav Božja prevelika
Primi pravu put čovjeka:
S neba siđe dolje radi grešnika
Rodi se u štali, radi čovjeka.
U ovih nekoliko stihova pretočena je sva istina o Božiću, sve ono
što Božić jest. Koja suprotnost svemu blještavilu, ispraznosti,
frazama. Otkrivanje što Bog jest, a što nije.
Uprizorenje Isusova rođenja u jaslicama nije tek vizualno
prikazivanje jedne priče, lijepe bajke. Ovo je istina – Božić
nije sjećanje na jednu lijepu priču, bajku koja nas razveseljuje.
Nije tek lijepa tradicija koja nas podsjeća na neka vremena,
jedan lijepi kulturni običaj koji se njeguje. Na Božić s slavimo
istinu da se Bog u Isusu Kristu utjelovio, da je došao na svijet
u jednom djetetu, Isusu. I mi vjernici i svećenici, pa i biskupi
nasjedamo na priče o obiteljskom danu, obiteljskom blagdanu,
blagdanu mira, ljubavi. Božić to nije, jer kao što kaže papa
Franjo – valja nam težiti za istinom. Istinom o Božiću. Možemo
taj dan biti kao obitelj oko stola, možemo i moramo slaviti mir,
ljubav, ali Božić je dan Božjeg utjelovljenja.
Tiha noć, sveta noć – Stille Nacht, heilige Nacht, krasno je ovu
noć opisao Joseph Mohr a uglazbio Franz Gruber. Ovo je noć u
kojoj u tišini svoga bića stojimo pred najvećom tajnom u
povijesti – utjelovljenju samoga Boga. Koji s neba siđe radi puka
svog. S neba siđe dolje radi grešnika rodi se u štali, radi
čovjeka.
Na Božić stojim pred tajnom čovjeka, pred tajnom samoga sebe. Tko
sam ja? Odakle dolazim? Koji je moj smisao sada? Da li je smrt
moj kraj? Što mi je činiti sada? Božićna mi noć šalje snažnu
poruku: dragocjen sam nekome. Dragocjen sam Bogu. Za njega nisam
samo potrošać, konzument, posjetitelj. Neizmjerno sam mu
dragocjen, on je zbog mene postao čovjekom.
Želim svima sretan Božić!