10…
Stan je malen, vlažan i miriše na drvo namočeno ljetnim pljuskom.
Širom otvorenih očiju, dječak leži u svom krevetu, dok u malom dnevnom boravku nasmijani ljudi glasno odbrojavaju sekunde i u ponoć jedni drugima čestitaju novu godinu.
Kada se otvore vrata, dječak sklapa oči i pravi se da spava.
Osjeća mamin poljubac na obrazu, a odmah potom lagano ga zaškaklja tatino neobrijano lice i sasvim se lagano namršti.
Oni misle da to radi u snu i kroz zatvorene oči dječak vidi njihov osmijeh u sobi punoj mraka.
9…
Kada, godinu dana kasnije, dječak otvori oči u novogodišnjem jutru, pojurit će da što prije navuče šlapice i odjuri u kuhinju da vidi poklone pod borom.
Tek onda primjećuje da je mama u sobi i da u naručju drži nešto što će jednom postati njegov brat, a sada je još uvijek neformirana mala beba koja samo dreči i spava.
– Ej, a jel znaš šta se dogodilo po noći – pita ga mama.
On odmah shvaća, trči do prozora i podiže zelenu platnenu roletnu.
Vrt je prekriven dubokim snijegom, pahuljice još uvijek padaju i pas se igra s njima, skačući po dubokoj bjelini koju ne uspjeva u potpunosti shvatiti.
Kasnije, dječak odmata poklone, nadajući se kako u nijednom od njih nije vesta, čarape ili neki sličan konfekcijski predmet.
8…
U novom, većem i prostranijem stanu, i društvo je još veće.
Opuštena i nasmijana lica izmjenjuju se u sjećanju kao isprekidane stare filmske trake.
U ponoć ljudi se doista iskreno vesele i pomalo glupavo i naivno vjeruju u još bolju i ljepšu godinu.
Desetogodišnje dječake i djevojčice ljubakanje i čvrsti zagrljaji odraslih uglavnom živciraju i jedva čekaju da krenu na otvaranje poklona ili bacanje petardi s balkona.
Ne postoji niti jedan način da već tada shvate kako je naivna radost i uvjerenje njihovih roditelja da će naredna godina biti posebno dobra i lijepa, uzrok najiskrenijim željama koje će im ikada u životu netko izreći.
7…
– Ajd sad svi odjednom bacite petarde – kaže Crijevo, dok u silvestarsko predvečerje stojimo pored zelene ograde.
Petnaestak dječaka sa zadovoljstvom sluša njegovu molbu i crveni sumrak prekriva gusta zavjesa dima.
– Touch me, touch me, I wanna feel your body – pjeva Crijevo u tom dimu, glumeći svoju prvu ljubav, Samanthu Fox, na čijem je zagrebačkom koncertu bio s mamom prije nekog vremena.
Smijemo se.
Crijevo zastaje i duboko udiše dim nastao pucanjem petardi. Rukama ga “gura” prema svojoj jakni.
– Miris Nove godine – kaže.
Smijemo se.
6…
Danas bi to bila druga priča, no u nekom davnom zaboravljenom svijetu, činjenica da živimo u prizemlju, u prvom stanu u ulazu, nije predstavljala problem.
Mama je sa zadovoljstvom radila cedevitu ili razrijeđivala sirup od naranče djeci koja bi umorna i žedna od cjelodnevnog trčanja dolazila na najbliža vrata.
Za Novu godinu, u ponoć bi se otvarala vrata, kako bi svi susjedi znali da mogu ući da čestitaju, probaju kolače, popričaju ili jednostavno zasjednu, u onoj istoj blesavoj i neodoljivo lijepoj nadi kako najbolje godine tek dolaze.
Ipak, ni ona vjerojatno nije očekivala da će 31. prosinca te godine na njena vrata zakucati Crijevo s kasetofonom.
– Teta, mi smo nabavili jako puno petardi i jel bi mogli mi stavit ovaj kasetofon na vaš balkon tako da se snimimo kako pucamo.
Kaseta još uvijek postoji.
5…
Prvi puta novu smo godinu čekali sami. U Prostoriji.
Prostorija je bila namijenjena sastancima kućnog savjeta, ali te godine dozvolili su nam da slavimo u njoj.
S netom probuđenim hormonima.
– Gle Zdenke jebote, baš joj paše ime – kaže Zoka dok sjedimo u nekim starim foteljama, mrtvi pijani od čaše i pol vina.
– Šta? Zašto? – pitam ja, kreten.
– Pa gle joj sise!
– Šta, Zdenke bi kao trebale imat velike sise?
– Pa ne, al to je onaj sir, jel tako? Zdenka sir, kužiš? – uporan je Zoka.
– Kakve veze imaju sir i sise?
– A baš ja znam.
4…
– Ti…jel tebi ovo bio prvi poljubac – pitao me Zoka dok smo išli oko zgrade i povremeno bacali petarde.
– Aha – rekao sam i sagnuo glavu kako ne bi lupio u jedan glupi balkon koji je niži od svih balkona na svijetu.
– I kak ti je bilo?
– Pa, ne znam, odvratno.
– Jel da!?
Da ne bi bilo zabune, nismo se Zoka i ja poljubili. Ne, on je poljubio Zdravku, a ja Marinu. Cijela priča je totalno komplicirana, kako to obično i bude kad imaš 13-14 godina. Jer, izvjesni Saša je bio zaljubljen u Zdravku, a izvjesni Dino u Marinu. Mi smo, pak, bili sigurni kako je Zdravka zaljubljena u mene, a Marina u Zoku. Ali je bilo obrnuto. Dino mi je, doduše, bio prijatelj, ali kako ga ona očito nije tangirala ni pet posto, a još se nijednom do tada nisam poljubio…eto, nitko nije savršen. I tako je ona ubacila jezik u moja usta, bilo je neopisivo odvratno, ali što sad.
3…
Bili smo disidenti. Dinotov problem je bio što je od početka bio “onaj kojeg svi zajebavaju”. Ali je bio dobar dečko. I onda, kad su Faceri u našem društvu rekli da ove godine ne može čekati s nama, to nekako nije bilo fer. Imao sam tek petnaest godina i još nikada nisam vidio nekoga da je tako tužan. Bilo je to neko drugo vrijeme, prije ratova, ubijanja, granata i svih tih zabavnih stvari. Živjeli smo prilično sretno, bili smo zdravi, nismo bili gladni i, zapravo, bili smo bezbrižni kako više nikada u životu nećemo biti. I zato još nikada nisam vidio nekoga da je tako tužan. I tako. Tu godinu, Zoka, Marko, Ivan i ja čekali smo na drugom mjestu. S Dinotom. Prvi puta u životu shvatio sam da je biti dobar ili loš stvar izbora. I, znao sam da smo te zime, iako smo još bili klinci, izabrali puno više od mjesta dočeka
2…
– Zagrli me, strah me je – rekla je Ivana u potpuno mračnom Dinotovom podrumu i privila se uz mene, tako da sam poprilično dobro mogao osjetiti njene grudi zbog kojih je dobila zabavni nadimak “Karlovačka industrija mlijeka”, to jest Kim. To što na kraju nije bilo ništa posebno osim malo maženja i ljubljenja je bilo zbog Jelene, iako uopće nismo bili par, a ne zbog Švabe koji mi je možda predstavljao nešto onda u miru, a sad mi je bio totalno nebitan. – Lupit ćeš me? Jebote, sad me frka. Smisli nešto drugo kretenu, baš mi ti sad predstavljaš opasnost – rekao sam i ostao sjediti, iz principa i dalje grleći Ivanu koja ga je, istina, ostavila prije nekih godinu dana, ali on to još nije uspio shvatiti. Moji dečki su ustali, njegovi dečki su ustali, ja sam i dalje sjedio, Švabo je i dalje stajao nada mnom i rekao “mi ćemo se još vidjet” – Jebote, kaj ti to znači? Sad me vidiš! Ako oćeš, sjedi i uzmi pivu, ako nećeš jebiga, odjebi. Uglavnom, onda su europski promatrači s obje strane počeli naricat o tome kako je rat, kako se nećemo svađat, kako smo svi Hrvati (Zoka je rekao “ja nisam” i to mi je bilo baš smiješno, pa sam htio i ja to reć ali sam se sjetio da ja jesam Hrvat pa bi bilo glupo, nego sam rekao da nije ni Petar, a to je bilo svima smiješno osim njemu, pa je bezveze davio s tim kako je on Crnogorac ali katolik, kao da me to uopće zanimalo). I tako smo se pomirili svi skupa. Onda je došla ponoć, pa smo izašli van pucat petarde. Zapravo htjeli smo izać, ali je Tihana zalupila vrata i nije nas puštala nekih pet sekundi koliko je trebalo da slomimo njen žestoki otpor, što je bilo sasvim dovoljno da odjekne jebeno najglasnija eksplozija u svemiru i hrpa gelera zasipa ulaz. Da, baš tamo gdje bi mi bili da je Tihana normalna i pristojna djevojka. Pa nam je, kao, spasila život. I onda su svi skakali oko nje i ljubili je i grlili, a zapravo ih je bilo baš briga, jer kad se puca svaki dan baš ti kužiš da ti je netko spasio život, nego im je bilo super da mogu gnjavit i pipat neku curu. Meni je sve to išlo na živce. Kao i cijela ta Nova Godina.
1…
Nitko nije mislio da će te godine prestati rat.
“I da prestane rat” bio je uobičajeni dodatak svih novogodišnjih dočeka od dočeka 1992. godine nadalje.
Isprva su svi zapravo bili uvjereni kako će tako i biti, no kada se čekala 1995. godina to je postala uobičajena poštapalica u koju više nitko nije vjerovao.
Ispada da su ljudi uvijek u krivu.
Ipak, nije to važno.
Važno je kako je napadao velik snijeg i kako se u rano jutro, sa Starog grada Dubovca vidio cijeli grad, sve tamo do napuštenog autoputa i njenih prozora u dugačkoj crvenoj zgradi s velikom rupetinom negdje oko srednjeg ulaza, tamo gdje je bila izgorjela poslovnica Auto Hrvatske.
Važno je bilo i to da ona nije bila iza svojih prozora.
Ona je kroz prozor gledala na sasvim drugom mjestu, mjestu na kojem nikad nisam bio, ali sam, eto, tog jutra mogao savršeno dobro zamisliti kako gleda kroz prozor u gusti snijeg koji prekriva polja.
Toliko dobro, da sam pokušavao u glavi sklopiti raspored pahulja s rasporedom pjegica na njenom licu, kao da će, ako uspijem u tome, na kraju sve biti dobro.
0!
Ovaj grad je poput Jackylla i Hydea.
Ponekad, u proljeće ili kada napada veliki snijeg, mislim kako je nemoguće da negdje na svijetu postoji ljepše mjesto od ogromnih karlovačkih parkova i starih austro-ugarskih uličica. I te vode, svuda oko nas.
Ponekad, u kasnu jesen ili ranu zimu, kada su ceste mokre, svijet mračan, a guste magle ne dižu se danima, mislim kako u svemiru nema depresivnijeg i sivijeg mjesta.
A opet…
Kada gledaš s prozora, dok je iza tvojih leđa žamor ljudi, svira neka dobra muzika i ljudi se smiju, onako kako su znali nekad, kada gledaš s tog prozora na grad, u kojem na raznim mjestima, svi ti ljudi s kojima ga dijeliš plešu i pjevaju, i kada završi odbrojavanje uz usklik “Sretna Nova godina!” vrište, grle se i ljube, shvatiš kako postoje ljubavi koje nikada ne prolaze.
Misliš na neke prozore, na neke krovove, na neke ulice posipane kestenovim lišćem, na ljude, klupe u parkovima, osmijehe, friško ofarbane fasade i one s dubokim rupama od gelera. Misliš na Gademze, Koranu, miris kolača s jabukama u ulici pored rijeke, muziku iz nekog stana s poluotvorenim prozorima, dok pod crvenim nebom petka, prugom prolazi vlak. Misliš i na druge gradove koje voliš, na sve one gradove koje želiš posjetiti i na kraju na to da samo ovdje možeš osjetiti onaj trenutak kada, recimo, sjedite na kupskom zidiću, u zraku je miris riječnog bilja, još uvijek toplog ljetnog asfalta i jedva primjetan dim cigarete i ti odjednom osjetiš kako ne postoji niti jedna stvar koju bi u tom trenutku više volio i kako ne postoji niti jedno jedino mjesto na kojem bi radije bio.
Sretna vam Nova godina. Vjerojatno neće donijeti ništa novo. Vjerojatno vam ni na kraju nje ljudi neće poželjeti sve najbolje onako iskreno i onako naivno kako su to činili nekad. Ali, i u njoj će biti jako puno trenutaka u kojima ćete osjetiti koliko je sve ovo ponekad lijepo i onih u kojima ćete odjednom, bez nekog pravog razloga, osjetiti kako ste, baš u tom trenutku, jako sretni.
Sve što vam želim je da u tim trenucima pustite sve drugo neka čeka.