Prošli tjedan moglo se pročitati kako je izložbu o odjecima psihodelije u umjetnosti jugoslavenskih umjetnika od 1966. do 1976. hrvatskog povjesničara umjetnosti Branka Franceschija, ugledni Village Voice ocijenio jednim od najvećih dosega po pitanju izložbi u New Yorku prošle godine. Oni s malo boljim pamćenjem sjetit će se da se prije desetak godina isti taj Franceschi natjecao za ravnatelja karlovačkog gradskog muzeja. Izgubio je u srazu prije svega s provincijalnim duhom, a onda i od stručno inferiornije, ali politički podobnije lokalne kandidatkinje koja je u svom mandatu održavala gradski muzej urednim i dosadnim, bez provokativnog umjetničkog talasanja, s istančanim smislom za održavanje hladnog pogona. Onako, baš po mjeri lokalnih vlasti uvijek u strahu od nepoznatog, ambicioznog stručnjaka bez stranačke iskaznice, s puno zazora od smjelih ideja, da ne spominjemo nekakvu umjetničku avangardu. Isti taj Franceschi u međuvremenu je bio dovoljno dobar da vodi modernu galeriju u Rijeci, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Virtualni muzej avangardne umjetnosti i da bude u više navrata kustos hrvatskog nastupa na venecijanskom bijenalu. Zaista fascinantno, čovjek koji je sad svojom imaginacijom osvojio i New York gdje se godišnje priređuju tisuće izložbi, nije uspio osvojiti Gradski muzej Karlovac.
S tom mišlju potpisnik ovih redova uputio se prošli tjedan u tu uspavanu gradsku ustanovu jer se tamo napokon događa nešto zbog čega se isplati ostaviti 10 kuna za ulaznicu. Napokon, jer prema njihovoj internetskoj stranici, ako izuzmemo redovitije izložbe u Galeriji “Vjekoslav Karas”, u muzeju se u prošloj godini u čak osam mjeseci nije događalo ništa izvan stalne postave. A kad se događalo, bila je to tradicionalna Noć muzeja, pa jedna kazališna predstava za djecu u potkrovlju Muzeja, pa organizacija “dječjeg tjedna”, arheološke radionice za djecu te izložba oružja i odora iz Domovinskog rata. I izdali su jedan godišnjak muzeja s temom “Muzeji i turizam”. U tako ležernom tempu i ugodi sadržajne trivijalnosti, aktualna izložba “Iz modernog Karlovca” dođe u našem lokalnom mikrokozmosu nešto kao Fraceschijev doseg na globalnoj razini.
Još sredinom osamdesetih, kad je prodana kuća vodećeg karlovačkog graditelja međuratnog razdoblja Nikole Marića (čiji je rad središnja tema izložbe), opširna poslovna građa, odnosno nacrti, došli su u posjed Gradskog muzeja. Kustos Igor Čulig je jedan važan dio gradske urbanističke baštine stručno obradio, opisao, znalački predstavio i za buduće generacije spremio u relativno kratku, ali vrijednu knjižicu koja je zapravo izložba u manjem formatu. Pojavno, izložba je ekonomična u skladu s raspoloživim materijalom, začinjena s tek pokojim građevinskim mjernim instrumentom iz toga vremena, maketom i originalnom tablom koja je stajala na ulazu u Marićev ured. Opravdano je ekonomična i u skladu s recesijskim trenutkom. No sadržajno i estetski, Čuligova izložba je demonstracija znanja, profesionalnosti i dobrog ukusa. Marićeve dosege u graditeljstvu na karlovačkom području od početka tridesetih do kraja 2. svjetskog rata prate informativni, koncizni i pismeni tekstovi bez suvišne riječi ili možebitnih upitnika nerazumijevanja, garnirani znakovitim citatima velikih arhitekata. Izložba nasuprot tako često uvriježenoj populističkoj površnosti u gradskim kulturnim ustanovama odiše pedantnošću, dubokim razumijevanjem materije i osjećajem za bitno. “Iz modernog Karlovca” je dobar primjer čime i na koji način se jedna gradska ustanova u kulturi treba baviti, ovakva je izložba njen svojevrsni raison d’etre.
Nakon osvježavajućeg događaja u Gradskom muzeju (koji je otvoren do 20. travnja), dojam s početka teksta kako lokalne vlasti zaziru od stručnjaka sa strane, inspiriran Franceschijevim slučajem, se nužno proširio i na lokalne kadrove. Naime, i Čulig je pokazivao ambiciju da ravna muzejom, čak se i upisao u stranku odrađujući pomalo ponižavajuću inicijaciju mahanja zastavicama i nošenja plavih šuškavaca po okolnim selima u predizbornoj kampanji za danas prezrenog Sanadera. I opet nije prošlo jer se u kadrovskim križaljkama moralo naći mjesta za veteranku stranke. A neće ni s budućom vlasti jer se svrstavanjem na neki način diskvalificirao kod suprotnog političkog tabora. Šteta.
Autor koji je tako sjajno prezentirao dosege inženjera Marića mogao bi se zajedno sa svima nama zamisliti nad podkontekstom CV-a karlovačkog graditelja; projektirao je i gradio u Karlovcu poslije Hrvatima omražene šestojanuarske diktature, za ustaša je gradio još i više, s njegovim se uredom na izložbi povezuje i gradnja tzv. Pavelićevog naselja na Drežniku, neke vrste endehazijskog POS-a. Naposljetku, Marić je poslije rata došao do Ministarstva građevine, da bi ga Veco Holjevac kao gradonačelnik Zagreba promovirao u rukovoditelja investicijske izgradnje kapitalnih objekata kao što je Zagrebački velesajam. Moguće je, ali je teško vjerovati da je Marić, karikirano, 1929. bio orjunaš, 1941. ustaša, a 1945. komunist, i tako si održavao profesionalni probitak. Prije će biti da je jednostavno gledao svoja posla i tu dolazimo do neugodne pretpostavke da su nenarodni pa i zločinački režimi u kojima je djelovao, poštivali struku više nego ova demokracija utemeljena na negativnoj selekciji. Grozno je to, no u njoj čovjek od struke ima pravo izbora, da se savije ili da ostane uspravan. Ovo drugo je uvijek trnovitiji put, ali može u konačnici biti isplativiji. Franceschi s početka priče je najbolji primjer; moguće je polomiti zube na Karlovcu i onda “osvojiti” New York.