Neki hrvatski mediji prenijeli su najnovije hrvatske dosege sa tzv. Indeksa ekonomskih sloboda. To izrađuju vrijedni neoliberalni mravci iz The Heritage Foundation i The Wall Street Journal. I prema tim rezultatima, Hrvatska je na 83. mjestu u svijetu, od 184. zemlje. Naravno, hrvatske komentatore ubolo je u oko i domoljubno im srce činjenica da su Albanija i Ruanda slobodnije, a i da baš Guatemala pretječe Hrvatsku.
Ah, kakva simbolika. Pa kud baš Guatemala? Pa to je ponižavajuće! Pa u hrvatskim je očima Guatemala neka mala nerazvijena zemlja Centralne Amerike iz koje stižu samo vijesti kad se neko pokoka ili dekapitira ili pak kad narkomafija ratuje sa vojskom i policijom. Vjerojatno su u glavi slike zločestih latinoameričkih diktatora u uniformi, ili u kakvom Armani odijelu sa lentom na kojoj je prekomjerno šaren i prekomjerno veliki grb, pljunuti naš precjednik Franjo…
Kad naletim na takav tekst odmah spoznam zašto sam različit od većine hrvatskih narikača, pardon novinara. Oni su europocentristi i misle, da ako je Hrvatska u Europi da je fina guzica. I kako su nas učili, ma nismo mi nikako na Balkanu. Mi smo mitteleuropa, gospoda koja pričaju švapski i francezki, koji su zakone imali od staroga Dubrovnika i Poljičke republike. Nismo mi divljaci iz prašume, ne gospodo!
Kako grube i glupe zablude. Krenimo ovako, pitanjem «Tko je tu lud?» Jerbo, pa nije li Hrvatska baš završila pregovore bajne, prihvatila par milijuna sasvim cool zakona kako bi ušla u naprednu EU? Nismo li mi Hrvati skinuli lijepo gaće i nekritički pokusali sve što su nam uvaljali iz Bruxellesa, bogami i Strasbourga, a i Haaga? Nismo li i ZERP dali da konačno budemo slobodni? Pa kako onda padamo na tako fundamentalnoj ljestvici, pa čak i mrska Guatemala može biti bolja od naše vijekovne uljudbe? Tko je tu lud?
Naravno, ovo su samo ekonomske slobode, a kad počnemo uspoređivati socijalne, političke i ine parametre, valjda je još gore. Tamo nas valjda pretječu i tvorevine poput Burkine Faso, Mikronezije ili Myanmara.
Ali, kako je naš ego ranjen!? Ustvari, umjesto da naričemo «od stoljeća sedmog tu Hrvati na škrge dišu», morali bi konačno nešto naučiti. A to je da naši političari svih boja i fela nisu nikaj radili. Oni su samo prepisivali, poput loših đaka. Materijal je stizao izvana. A nazadovalo se 20 godina. Proizvodnje niks, samo trgovački centri i puno samohvale u medijima. E, da je Hitler imao HTV, di bi mu bio kraj…
Dakle, sve je propadalo 20 godina. Jednako je tako kad gledate lokalnu razinu odlučivanja. Recimo, vodovod nam pušća, i to jako. Zakaj? Zato kaj je zadnje cijevi metnuo drug Tito, bravar i vodinstalater, a 20 godina se kravu muzlo i cijedilo za privatne beneficije. I Toplana pušća. Tu su cijevčice rađene po Borisu Kidriču i Edvardu Kardelju i od tada nikaj – samo cijevčenje i zbrinjavanje podobnih. Ekonomski razvoj grada predat je u ruke Konzuma, Bille, Kauflanda, Lidla i ostalih. To je razvoj, tak treba.
Tako je bilo i sa zakonima i slobodama. Prepisancija i baš me briga stav. Valjda Van Rompuy zna bolje. Svirale se himne, nosile se lente, nataknjivali grbovi, a za pravi nacionalni interes nitko se nije brinuo. Jer biti Hrvat je zanimanje, dva do tri mandata i imaš kuću, vikendicu, vinski podrum, ogledno imanje te poneki stan ovdje ili ondje. I tebi je dobro kaj da si na Vol Stritu.
I sada udaraju referendum, u dvadeset godina nisu raspisali niti jedan, osim onoga u domoljubnom zanosu 1990-ih. Niš nisu pitali, ni hoćeš li onakvu pretvorbu, niti hoćeš li u NATO. Jasno je, i podrazumijeva se da hoću da mi kompletni idioti budu poduzetnici jer imaju pravu člansku, a jasno je da baš uživam svoje susjede trpati u Afganistan, da me tamo brane od Srba. To je tak normalno, zašto pitati?
A sad su raspisali referendum, jer to moraju. Nije što oni bi, ali su ga ublažili, pa će sve biti prebrojeno kako treba. Na kraju, zar ne broje isti oni koji su nas uvjerili da je normalno kada je birača više nego stanovnika, kad glasuju naši dragi pokojni te kad na jednom nepostojećem kućnom broju ima cca 250 birača? O, oni će znat prebrojati glasove na referendumu.
I onda je problem u Guatemali?! E, pa nije. Problemček je u Zagrebu. Problemček je kaj tamo na odgovornim mjestima sjeduckaju likovi koji ne znaju strani jezik iako imaju diplome fakulteta (kako su to samo izvukli?), i koji nikada nisu čuli za izvjesne promjene u zadnjih desetak godina u svijetu. Da su mnoge zemlje napredovale. Da u Argentini nisu na vlasti glupi generali, nego ljudi koji su preokrenuli tamošnju ekonomiju. Da je Brazil napravio ekonomsko čudo i da je na vlasti već drugi predsjednik (predsjednica Dilma), koja kao gumicom briše favele i gradi stanove. Peru ima zalihe love da otplati hrvatski dug. Guatemala pokriva svoj uvoz izvozom 80 % i to stalno raste. Kad pobrojiš ekonomije po svijetu kojima ide dobro, vidiš da je ekonomska kriza samo isprika velikih u EU i SAD, novi biznis za cijeđenje javne love, te da se Hrvatska davno mogla opredijeliti za suradnju sa uspješnima, a ne propalim buržujima.
Ali nije.
Kad sam na jednom mjestu kritizirao naše hipnotičko približavanje EU, rekli su – a što predlažeš kao alternativu? Pa, eto, da za promjenu učinimo isto što i drugi uspješni, da prestanemo mantrati i primimo se posla. Ali ne, mi smo sada «iznenađeni i uvređeni». Od svega toga nikad niš.