Pratio sam tako cijelu raspravu o Europskoj Uniji. Na internetu buka i gužva oko toga. Posebno su bili aktivni kolumnisti svih fela, pa kako sam jedan od te bratije, nekako sam se malo postidio. Eto, svaki kolumnist nastoji biti najpametniji, skužiti ono što nitko nije, biti svoj i poseban. I često puta u svoj toj silnoj pameti malo zaboravimo na ljude koji to čitaju. Još kad sam bio mladi novinar jedan mi je stariji kolega rekao: Mladene, ako ne pišeš za ljude, sve nema smisla. A mislio je ovo: ma ne piši onako kako oni vole i ono što bi oni htjeli čuti, piši svoje, ali znaj da pišeš za žive ljude. E, to poštuj.
Naše novinarstvo je u 20 godina prošlo Scile i Haribde, te se uglavnom ugnijezdilo u senzacionalizmu. Kao, to se jedino isplati, samo se ne kaže kome, pa vjerojatno vlasnicima koji onda okrenu lovu na čitanosti. Tako je u svim medijima. A to je meni nekak bljak. Također, dok sam bio mladi novinar, skužio sam brzo da novinarstvo koje ne zastupa Čovjeka ne vrijedi pola lule duhana. Gdje je edukacijska moć novinarstva, gdje je zastupanje primarno javnog interesa građanina, pa onda i čovjekoljublje, gdje je to sve nestalo. Nestalo, kažem, jer bilo ga je.
I onda se opet vraćamo mojoj omiljenoj temi neoliberalnog čudovišta, ulasku u njegove druge ralje ulaskom u EU (mada, ruku na srce, neoliberalnih gadova imamo na izvoz iz prvih ralja samostalnosti) i tako sve to danas, dok vi glasujete hoće li ili neće djeva Hrvatska podati se monstrumu. I sada, da se vratim kako sam se postidio; pa ima se što pisati, a da bude lijepo i pozitivno. Čitatelji moje kolumne nisu bića bez osjećaja i nekakve kace u koje i ja kao ostali kolumnisti mogu natrpati crnilo do bola. Gadno je i bez toga. Zato, danas jedan pozitivni štiklec.
Čitam tako kako su ove godine čak dvojica vrijednih planinara dobili priznanja u našoj čuvenoj karlovačkoj športskoj anketi; to su Rudolf Starić – Juca za životno djelo i za športskog djelatnika godine Marijan Pavlović – Mara. Dakle, sport u kojem nema liga, rezultata, potkupljenih sudaca, furanja koferčeka, lažnih penala, Mamića, eurića i ostale ikonografije. Naravno, ovo je prispodoba, među natjecateljskim športovima ima itekakovog poštenja, ali nažalost nogomet ostade paradigma svekolikog zla, jalnuških diletanata, žutih i zelenih vragova itd. Juca je, dok sam ja šljakao u «Tjedniku», mazao kolumnu na zadnjoj strani, a ja nekako oko sredine. Nisam planinario sa njim, a rado bih da jesam, dobro se znamo i volio bih još bolje. I veli mu Kuka «doajen», a ja bih mu rekao, Juca, ne daj se, nagrada za životno je opasan znak da te se hoće riješiti. A ti još možeš…
Mara, znan pod sintagmom «Elton John iz Kraša». Genijalac za špiljarenje, strpljiv i dobar sa klincima koje poučava, a tek da probate kad napravi palačinke. Čitav život skroman i krotak, a tako jasan i glasan. Ova dva dobra duha planinarstva kao da mi baš danas šalju poruku. Hoće li u bezdušnoj birokratskoj neoliberalnoj i fuj tvorevini biti mjesta da kao nekada drugujemo (etoga, znao sam da je komunjara) i živimo ono što volimo? Hoće li biti zezancije, duhovitosti, jedan-za-drugoga, dijeljenja onoga što se ima, pružene ruke na usponu, razmjene opreme, svega onoga što smo tako lijepo imali dok su se mijenjali carevi, padale vlade, Pitove ruke više nisu mlade?
Sanjam kako grlim Merkelicu na Vili Anzić (totalno prolupao) i pokazujem joj grad Karlovac i tiho zborim: «Das ist Walter». Marine palačinke mirišu, Juca se nekaj svadi s Kukom, a onda se grle po stoti puta. A tu su i Irac James (gitara, molim), Peruanac Armando, Fode Kamate iz Malija, Biruk iz Etiopije, Dan Petrusich iz Kanade, moji Guatemalci chapinesi Willy i Manuel, stižu Kiwiji i Aussiji, Brazilci i Islanđani (naravno, Hrafn, Gavran) te ostali pajde i frendovi. A ima i Amera, nešto više nego u Iranu. A Irancima vrata otvorena. I svaki od mojih ekspedicionista i planinara, speleologa, ma svaki od vas čitatelji, zna nabrojati svoje drage i mile po svijetu. Što je za nas EU, mala voda. Ak’ bu dobro, nema frke. Ak’ ne bu dobro, etoga, imamo s čim i s kim.
I oni dečki kaj su ove godine izvadili karabit, i oni dečki kaj se kupaju u jezercu tam u Novom Centru, i oni kaj organiziraju urbane fešte «protiv svih zastava», i oni koji proučavaju i njeguju naše karlovačko naslijeđe, ma svi naši ekolozi, humanisti, ljubitelji životinja, pankeri, nudisti, anarhisti, gitaristi, filatelisti…svi znamo kaj je na stvari i kako ide dril. A poanta je jednostavna: duh se ne može slomiti. Probali su mnogi. I slomili su zube. U to vjerujte danas dok zaokružujete ili križate. Različiti smo. Ali, ako samo prihvatimo da se poštujemo u našem neslaganju – biti ćemo jači od svega.
I od sudbine. Das ist Walter.