Jedan čovjek, dvije različite situacije, dva različita stanja i dva različita promišljanja. Boraveći, u zadnjih mjeseca dana u dva navrata tri tjedna u bolnici shvatiš da ti ni pamet, ni obrazovanje, ni sve knjige koje si pročitao ništa ne koriste. Shvatiš da jedino očekuješ osmijeh, lijepu riječ – i naravno da čim prije zgibaš doma koliko toliko sređen i pokrpan. Mnogi, na žalost nemaju te šanse.
Razmišljaš tako, gledajući u strop, čekajući sestru s novom iglom ili porcijom tableta. Vrtiš neke filmove iz vlastite prošlosti, neke koje bi najradije zaboravio, neke koje ti razgale dušu. Na određeni način sustigne te prošlost – htio ili ne htio. Ona dođe – nepozvana. Onda malo ustaneš iz kreveta, prošetaš, popričaš s drugima, čuješ razne priče. Svaka različita, a trenutna situacija ista, doduše s različitim prognozama za budućnost. Svatko se sa svojom sudbom nosi na različite načine.
Priznajem da sam puno razmišljao o Bogu. Ne iz nekog straha, nego jednostavno kao da je iz svih tih malih filmića, isječaka iz života koji ti vrte izronilo i to pitanje. Možda se nekome može činiti čudnim za jednog svećenika da ima neki problem s Bogom. Valjda bi profesionalno trebalo biti sve jasno? Ne mora biti, ili najčešće ima problema!
Bog nije ideja. On je osoba, a osobom uspostavljaš određene odnose koji imaju uzlazne i silazne putanje. Vjera nije samo razumsko ili neko drugo prihvaćanje spoznaja ili činjenica, kao što nevjera nije samo puko odbacivanje tih činjenica na temelju nekih drugih. Ako vjeru prvenstveno ( a ja tako prihvaćam) prihvatimo kao uspostavljanje odnosa između dviju osoba, a Bog je za mene osoba, onda su uvijek kao i u svakom odnosu mogući problemi, nesporazumi, dvojbe. Dvojba – ne u smislu; postoji li ili ne postoji. Ona se prije svega odnosi na međusobne odnose – Bog i ja i obratno.
U toj vrtnji filmića, isječaka iz života teško mi je shvatiti da On još ima povjerenja u mene. Djeluje zbunjujuće. Očekuješ da On djeluje po nekim šemama, dogmama ili kako možemo čuti u nekim propovijedima. Kad pogledam jednostavno izmiče definicijama, ne uklapa se u ustaljene, svakodnevne, dosadne rituale. Negdje se kreće i djeluje izvan svega toga. Kao da mu je neugodno biti ukalupljen. Nedosljedan u našoj dosljednosti, a dosljedan u svojoj dosljednosti. Kao da poručuje da osobu, ljubav ne možeš ukalupiti. Ležeći tako u bolničkom krevetu shvatio sam koliko ga puta nisam razumio, koliko sam ga puta pokušavao ukalupiti, ili još gore oduzeti mu njegovo boštvo, umanjiti njegovu osobnost.
Kada gledam danas sebe i Njega, svoj odnos prema Njemu i obratno onda vidim da u mom odnosu postoje neke šeme koje slijedim, dok u Njegovu odnosu toga nema. Najvjerojatnije ne bih bio ovo što jesam da postoje. Njegove vijuge po kojima se kreće i djeluje drugačije su. To je ta njegova osobnost. Ono što privlači.