Piše Ivana Francisković
Kad sam bila klinka, život je prolazio u skladu s nekim prirodnim ciklusima. A da toga nismo bili ni svjesni. Imali smo vrt i u njemu provodili gotovo svako poslijepodne. Znalo se kad se što sadi, kad cvatu tulipani, kad treba trgati stare plahte i vezati paradajze, kad se beru orasi… Vikendom smo išli na selo, u jesen šumama po kestene, ljeti u čamac i na pecanje. Bilo je tako, a da nismo razmišljali o tome kao smo veliki zaštitnici prirode i sami sebi zbog toga čestitali. O ekologiji pojma nismo imali.
Sjećam se jedne epizode iz Mikijevog almanaha u kojoj su se spominjale kisele kiše. Ta je epizoda bila prilično ozbiljna. Drugačija od ostalih. Zato sam je valjda i zapamtila.
A onda su prošle godine i stiglo vrijeme u kojem je i sam Disney postao zli manipulator, a o ekologiji vam svašta mogu ispričati i babe na placu. Došla su vremena u kojima toliko toga znamo, a istovremeno je sve gore. Kako nama, tako i prirodi. Indijski mistik Osho jednom je prilikom rekao kako forma ubija religiju. To bi se moglo primijeniti i na ostala područja. Djeca danas, više nego ikad prije znaju kako, što i zašto u prirodi nastaje i nestaje. Istovremeno, vrlo malen broj djece doista ima neposredan kontakt s prirodom. Naravno, mi sami smo također dio prirode, ali u betonu kojim smo okruženi teško je reći da tu prirodu možemo doista doživjeti. A kad je i doživimo, onda i košta – ljetovanja, skijanja, daleka putovanja, sve nas to baca u dugove i tjera da se još bolje zalijepimo za dragi, sivi beton. Najbolje stvari u životu uglavnom su besplatne, a za njih uglavnom – nemamo vremena, a ako i imamo vremena – nemamo volje. Za odlazak u prirodu će već iskrsnuti neka prilika, sutra, preksutra, slijedeće godine. Samo ne danas, danas smo preumorni. A dok ne svane to sutra, paziti ćemo na prirodu: odvajati papir i staklo, stare baterije, izbjegavati plastične vrećice, kupovati štedne žarulje. I onda ćemo, tako obazrivi i ponosni na sebe, jednog lijepog dana saznati da su te štedne žarulje vrlo štetne, dapače i opasne, zle i manipulatorske, baš kao što je i Disney. Kad to saznaš, osjećaš se kao budala. Kad to saznaš, a istovremeno si već godinama aktivist jedne eko udruge, osjećaš se kao velika budala.
Uglavnom… svijet u kojem živimo vrlo je daleko od prirode. S jedne nam strane ugađa na sve moguće načine, s druge nam polagano uzima sve ono što nam je dao. Svijet u kojem živimo možda je doista vrlo vješt manipulator. A možda je samo odraz naših suludih potreba. Čak i ako je svijet u kojem živimo samo jedna od brojnih matrica ovog svemira, bilo bi stvarno šteta ako zaboravimo koliko je lijepo kad u toj matrici možeš stajati na vrhu planine, koliko je lijepo kad zaroniš do dna, koliko je lijepo kad te grije sunce. U ovoj matrici ni sunce ni planinu ni rijeku ne možemo izgraditi. Ako samo nastavimo graditi i rušiti pa opet graditi, zidovi će samo biti sve veći i viši, a sunce sve slabije, planine sve dalje i rijeke sve pliće.
Uglavnom, kakav god ovaj svijet bio, uvijek u njemu ima i nečeg lijepog za odabrati. Priroda je doista lijepa, a lijepa je zato što je prepoznajemo i u nama. Znanje je dobro, ali znanje nema nikakvu vrijednost ako postane samo sebi svrha. U svom životu možemo odvojiti tonu papira, ali na vagi prirode veću će težinu imati stablo koje smo posadili.
Uglavnom… svijet u kojem živimo stvaramo i mi, a ne samo oni. Uglavnom… za svaki smo slučaj neki dan doma smo sve štedne žarulje zamijenili običnima. Jedna je već pregorjela.