Ako želiš da se nešto ne riješi naruči studiju. Tako bi se u karlovačkom slučaju mogla parafrazirati ona Churchillova o osnivanju komisije i nerješavanju problema. Grad je odavno odustao od konkretnog projekta uređenja nekadašnje žile kucavice Zvijezde, Radićeve ulice, ali je 2010.godine, da izgleda kako se ozbiljno i studiozno bavi tom problematikom naručio čak tri studije za revitalizaciju Zvijezde koje su nedavno i nama došle u ruke. Detaljnim pregledom samo jedne od njih, odmah nakon Churchilla – teško si je bilo pomoći – na pamet su padali još jedni Englezi, ovaj put Monty Pythoni. Riječ je o ozbiljnim arhitektima koji samo rade svoj posao, no njihova operiranost od stvarnosti, infantilne zablude i urbanistički utopizam kroz dokument koji su isporučili Gradu za tko zna koliko tisuća kuna, izaziva reakciju tipa “čekaj, jel’ ovo skrivena kamera” i ozbiljnu temu vitopere u montipajtonovski nadrealistički humor.
“Arhitektonske pretpostavke za zaštitu i gospodarski razvoj karlovačke Zvijezde i njene okoline”, kako se studija zove, podrazumijevaju, između ostalog, uklanjanje u konačnim fazama stare vojarne u okviru Veleučilišta prema vatrogasnom domu koja je već predodređena za studentski dom, Tehničke srednje škole u šancu, zgrada na potezu od košarkaškog igrališta u šancu do južnog ulaza u Zvijezdu kod “Gradske straže”, stari dom JNA, smanjivanje (!?) visine nebodera u Šebetićevoj, premještanje kolektora iz Šanca uz “crnu promenadu”, uklanjanje nove sportske dvorane uz Ekonomsku školu, oslobađanje zelenih površina prema Korani uklanjanjem garaža koje koristi Autotransport i pogona iza prema Šumarskoj školi kojoj treba promijeniti oblike pročelja i krova zbog sadašnje “nepovoljne vizure”. Isto vrijedi i za zgradu Šumarije i zgradu Zagrebačke banke u Radićevoj. U “oštećenja okoliša” ubrojani su i silosi Žitoproizvoda koje bi trebalo pokriti solarnim pločama, a “nepovoljne poglede” zakloniti sadnjom visokog zelenila uz autoput. Kako to izvesti na vijaduktu “Drežniku” visokog 15-ak metara s kojeg puca pogled na silose nije objašnjeno. Sekvojama možda?. Nije objašnjeno ni to da li taj, najduži vijadukt u Hrvatskoj od 2,5 km, također spada u kategoriju “oštećenja okoliša”. Nejasan je prijedlog da bi u zadnjoj fazi trebalo ukloniti i dijelove bloka od Cesarčeve do Prešernove ulice s obzirom da je to potez od glazbene škole do najdalje ulice paralelne s Radićevom prema Gazi. U svojoj osnovnoj ideji da se na kraju rekonstruira originalni oblik šanca i bedema, autori bi uklonili niz zgrada od kojih neke tu stoje i preko sto godina, ali smatraju da 50-ak godina staro košarkaško igralište u šancu koje je ocijenjeno kao “važan element povijesti grada” ne bi trebalo dirati. U kontradikciju autori upadaju još jednim prijedlogom na rubu neizvedivosti, punjenjem šančeva vodom. Kako napuniti šančeve vodom, a da se košarkaško igralište ne pretvori u bazen? Doduše, autori se ograđuju od uklanjanja zgrada i blokova do vremena dok se ne “amortiziraju”. Drugim riječima, to se neće dogoditi nikad. A s obzirom da ovaj popis želja ne bi u stvarnost uspjeli pretvoriti sa svom svojom naftom i dolarima ni Ujedinjeni Arapski Emirati, ova je studija još besmislenije bacanje novca poreznih obveznika od famoznog brendiranja grada.
Intencija autora je jasna: idejom o rekonstrukciji originalnog oblika šančeva i bedema Karlovac bi se mogao natjecati za upis u UNESCO-ovu listu svjetske spomeničke baštine. No to je tako naivna, da ne kažemo neodgovorna ideja uglednih stručnjaka i to ne samo zato jer Grad objektivno nije u stanju pokrpati krovove i popraviti oluke na propadajućim zgradama u Zvijezdi, a kamoli nešto skuplje ili kompleksnije.
Priču o upisu Karlovcu u popis svjetske baštine UNESCO-a treba jednom za svagda demistificirati. To su trebali učiniti i autori ove studije; objektivno reći da Karlovac nikad neće biti na njemu, ili barem da je trenutno svjetlosnim godinama daleko. Da je tome tako, dovoljno je pogledati na Internet i vidjeti status Palmanove, još jednog “idealnog” renesansnog grada o kojem postoji duži tekst na web stranici UNESCO-a i gdje se spominju slični slučajevi gradova koji nisu ni kandidati, ali među njima nema Karlovca. Palmanova je, dakle, uspjela rekonstruirati ili sačuvati svoje šančeve i bedeme u potpunosti i ispuniti uvjete pa i dalje nije na listi UNESCO-a. Iako je proglašena talijanskim “nacionalnim spomenikom” još početkom 60-ih godina 20. stoljeća, tek je u fazi prednominacije, na prvoj od dugih pet stepenica do eventualnog upisivanja u svjetsku baštinu. A Karlovac je u fazi da, po prijedlozima autora studije, prvo mora srušiti i adaptirati pola starog dijela grada. Gradska vlast je ovom studijom punom nerealnih fantazija još jednom pokazala kako se žestoko opire upotrebi vlastitog zdravog razuma i da na toj osnovi korak po korak uređuje ono što ima. Ali baš kao i svjetska kriza, studija je u Magistrat došla kao naručena; u njoj je toliko toga neizvedivog da je idealan izgovor da se zapravo ne napravi ništa.