Ponekad, u poplavi vijesti kako ništa u gradu ne funkcionira, treba napisati suprotno. Dati neki svijetao primjer. Osobno, htio bih se načas otrgnuti od moje omiljene teme, neoliberalne nemani koja guta svijet. Hoću li uspjeti?
Prvi svijetao primjer koji mi dolazi u misli je Gorska služba spašavanja u Karlovcu. Posljednje snježne nevolje opet su pokazale da ovi volonteri bez plaće, zanesenjaci kakvih u politici nema pa nema, altruisti bez mane, itekako pomažu, žrtvuju se i što je najbolje – imaju rezultate. Za razliku od političara, ti su rezultati sasvim brojivi i odnose se na broj spašenih ljudi.
No, nije samo zima njihovo lovište, rade oni itekako i ljeti. Ma, cijele godine. U svim nacionalnim parkovima i na svim opasnim mjestima vidjeti ćete crvene jakne i njihove oznake. I onda kada si neki Čeh odluči na luftiću malo razgledati otok Brač, ili kad Poljak pomisli da je baš zgodno malo lunjati Velebitom bez kapi vode sa sobom – oni su tu. Na sve lude ideje spremni su spasiti luđake, a ima i domaćih, ne brinite.
Karlovačka stanica GSS-a posebno je aktivna u hrvatskim okvirima. Poznata i priznata. Od vremena kad su Kuka, Juca, Bana i drugi entuzijasti počinjali prije više od 30 godina, stvar je postala ozbiljna. Gorsko spašavanje u Hrvatskoj je, što se ljudi spasitelja tiče, dovedeno do savršenstva. Izvode se helikopterska spašavanja, postoje radni psi (po čemu smo mi u Karlovcu poznati), tehnička je složenost takva da govori da se radi o sasvim nužnom i ozbiljnom poslu.
I pitaju ljudi na forumima i u komentarima: «A, ki će to platit?». Jedno je sigurno: trošak čovjeka koji riskira vlastiti život za drugoga je nula kuna. Daje država na kapaljku za kakvu opremu, ali nema organiziranog financiranja GSS-a kao jedne nužne javne službe. No, to i ne čudi u zemlji gdje lavovski dio kolača gutaju «agencije za istraživanje ruda i gubljenje vremena», kako to reče Alan Ford u besmrtnom prijevodu Nenada Brixyja.
Jednog lijepšeg dana netko će shvatiti da to ne ide tako, da smo turistička zemlja, zemlja prirodnih nevolja, ali taj netko neće biti Milanović. Ziher, ajmo se kladit. Kada bi i gradonačelnik Karlovca bio spreman odvojiti pol onoga što lakonski suklja u nogomet, bilo bi jako lijepo.
Druga skupina ljudi koji nemaju afera, koji nisu jako u medijima poput Severinine trudnoće, su – vatrogasci. Sjetih ih se prošle subote, dok sam malo izletovao na jezero Amatitlan, tu pored Guatemala Cityja. Na ulazu u mjesto Villa Canales, pored nekoliko opakih ležećih policajaca, odjednom se našao i vatrogasac. Ona klasična američka kaciga, solidno odjeven, a u ruci plastična šparkasica. I stoji on nasred ceste i žica, da ne kažem prosi, koju kintu. Kao Kunta Kinte.
O čemu se radi? Dakle, ovdje vatrogasci u općinama nisu baš jako financirani, kao ni GSS u Hrvatskoj. Pa, da si pomognu, održavaju dežuru na ulazima u mjesto i prikupljaju kovance. Kako bi i dalje mogli obavljati svoju humanu misiju spašavanja ljudi i imovine. Ponižavajuće. U ovome svijetu onaj tko pomaže drugom je sirotinja prosjačka, a onaj tko sebično grabi ugledni građanin i stup društva, onaj koji odlučuje, soli pamet i dreči da mu je malo do sedmog koljena.
Čitajući ove retke mnogo vas će reći: «E, dobro je da nismo takvi, kao ovi u Guatemali.» Stan’ malo! Dakle, dragi štioče, tvoj hrvatski vatrogasac riskira svoj život za 4 soma kuna neto. Cirka. E, pa sad ja pitam obćinstvo, a tko bi od vas to radio? Malo vas, cure i dečki.
Je, istina, gro vremena si u stand-by aranžmanu, ali kad zagusti, a to nije tako rijetko koliko možete misliti, onda ide život na bubanj. U sekundi. Svi mediji opjevaše Kornate, a kladim se da niste znali da svake godine poginu dva do tri vatrogasca po Hrvatskoj. Jerbo to jest opasan posao.
Naši karlovački iz JVP su cijenjeni, imaju standarde (jedna minuta za izlazak, do pet minuta dolazak na intervenciju na užem gradskom području), vježbaju, rade, znaju znanje. To je gradska firma bez afera, spinova i mutljaže. Ajde, nađite mi drugu takvu.
I, kao, naši vatrogasci ne prose. Itekako prose. Prose političare, te poznate čovjekoljupce i nesebične pregaoce, svake godine za prokleti vatrogasni minimum u profesionalizmu, a ovi nekako uvijek doslovno shvate riječ minimum. Da ne kažem da je i dobrovoljac po zakonu kojeg niko ne zarezuje, dužan dobiti nekakvu satnicu. Ima se za blindirane BMW-e, ima se za putovanja i šminku, ima se za tisuće trutova po državnoj upravi, ima se za nečije gubitke, ima se za gluposti. Ali, vatrogastvu opet na kapaljku. Tu treba štedit.
I samo mi nemojte spominjat ona vatrogasna vozila, jer ću se tek raznjupati.
Eto, spomenuh dva primjera. Ima i drugih. Puno je mladih ljudi uspješno u sportu, kulturi, znanosti. Političari se ponekad s njima naslikavaju, tapšaju po ramenu, obećavaju. Rijetko kada im suza kane na javni novčanik. I tu je naš sjaj i naša bijeda. Sjaj onih koji humanizam stavljaju na prvo mjesto i bijeda onih koji nas tobože vode.
Vidite, nisam uspio otrgnuti se nemani.