Što je u društvu i državi kriza veća razumljiva je osjetljivost građana na pojedine privilegije pojedinaca, udruga, organizacija. S prijelaza 4. na 5. stoljeće Aurelije Augustin, poznatiji kao sveti Augustin suočavajući se s neminovnom propašću Carstva razmišlja o novom uređenju, novom društvu. Iz toga razmišljanja rađa se djelo: De civitas Dei – O Božjoj državi.
1516. godine Thomas More izdaje svoje djelo De Optimo Reipublicae Statu deque Nova Insula Utopia.1848.izlazi Komunistički manifest. Ovih mjeseci čitali smo manifest studenata filozofskog fakulteta u Zagrebu o direktnoj demokraciji. Između toga bilo je drugih autora koji su promišljali stvarnost, tražili nove društvene, ekonomske modele. Naravno da postoje i druga djela, druga promišljanja, ali svima je zajedničko jedno: ostvariti novo društvo u kojem će biti manje privilegija za pojedince ili skupine ljudi. A to znači manje nepravde, više jednakosti i utjecaja na tijekove u društvu i državi. Koliko god se ljudi kroz povijest trudili ne uspijevaju stvoriti takovu državu, ni takvo društvo. Kako god u startu izgledalo zamišljeno dobro vremenom se iznevjere “lijepi snovi” ili se pokažu neprovedivi.
I sama Crkva u svojim počecima osim duhovnog zajedništva (Dj 4, 32 – 33) željela je ostvariti i materijalno zajedništvo ( 4, 34 – 5, 1-11). Kako proizlazi iz teksta – nije uspjela ostvariti communio na tom području.
Zajednički nazivnik svemu ovome bio bi – utopija. Prevedeno na obični svakidašnji govor bile bi to maštarije, snovi. Ponegdje su tipove koji su ih iznijeli u javnost smatrali – u blažoj varijanti, otkačenima, onima kojim nisu sve daske u glavi – na mjestu. Čine nam se kao nedosanjali snovi, a ipak: što nam ostaje ako uklonimo utopiju iz života? Usudio bih se ustvrditi – ostaje nam pesimizam kao čin permanentnog sadomazohizma. Frustracija. Lov na vještice novog doba.
Ne bih se bavio politikom i političarima, njihovim pristupom problemima i stanjem u društvu i državi. Prve naznake pokazuju nesposobnost i princip “sjaši Kurta da uzjaše Murta”. Posvetio bih nekoliko redaka temi koja polako izbija, istina još sramežljivo u javnost. I to najčešće plasirana kao poluinformacija s tendencijom da se onom drugom naškodi, a ne da se plasira istina. Stoga se radi o običnoj manipulaciji “kruha i igara”.
Radi se o izdvajanju iz državnog proračuna za vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj. Dakle, ne radi se samo o Katoličkoj crkvi kako se to najčešće u javnosti preko medija plasira. Radi se o svim vjerskim zajednicama. Svaka dobiva prema broju svojih članova. Istina jest da najveći dio toga dobiva najveća vjerska zajednica – Katolička crkva. Država na taj način želi ispraviti nepravdu koja je učinjena u prethodnom sistemu vjerskim zajednicama. Da li se moglo to riješiti na neki drugi i drugačiji način – u to sada ne bih ulazio. Da li bi situacija bila bolja u našem društvu i državi da toga nema u proračunu? Da li je to privilegija ili obaveza vjerskih zajednica?
Da li je normalno da država financira nevladine udruge? Da li je normalno da država plaća ionako subvencionirano stanovanje ministrima? Da li je normalno da na čelo važnih poduzeća i ostalog i dalje ide po onom “ruka ruku mije”?
Živimo u realnom vremenu sa svim nedorečenostima, problemima, propalim viđenjima i snovima. Što ne znači da ne treba snivati bolje i pravednije društvo, bolju i pravedniju državu. U konačnici bolju i pravedniju Crkvu, bližu onome tko ju je osnovao – Isusu Kristu. Postoje i u društvu, državi, Crkvi stvari koje vesele, bude nadu da su snovi, utopije moguće.