Piše Ivana Francisković
Krajem osamdesetih, John Carpenter režirao je film “They live”. Glavni junak pronalazi naočale pomoću kojih vidi svijet onakvim kakav doista jest: pokoren od hladnokrvnih vanzemaljaca koji subliminalnim porukama manipuliraju ljudima i uništavaju sve oko sebe. Brojne teorije zavjere opisuju stvarnost upravo ovakvom, a kad pogledamo što se sve zbiva, prilično je lako povjerovati kako je nemoguće da su ljudi toliko zli. Sigurno postoji nešto užasno što ih tjera da se ponašaju kao da suosjećanje i dobrota nikad nisu ni postojali.
Većina ljudi koju poznajem ne mari za krvna zrnca, pravog Boga, zgrtanje novca i guranje kroz život na račun drugih. Većina ljudi koju poznajem mari za smijeh, dobre vijesti, zgodno štivo u rukama i ugodno mjesto pod suncem. Ipak, ne mogu zažmiriti pred činjenicom da su na ovom svijetu postojali i postoje ljudi koji bez treptaja mogu uništiti nečiji život, oduzeti nekome pravo na ono ugodno mjesto pod suncem, a vjerojatno i pokušati samom suncu oduzeti pravo na mjesto iznad nas.
Sinoć smo na vijestima mogli vidjeti slovenskog premijera kako s knedlom u grlu objavljuje svom narodu da za nekoliko mjeseci neće biti novca za plaće u javnoj upravi. Užasna vijest, ali zapravo iznenađujući prizor – premijer jedne države ne trudi se previše sakriti da ima emocije. Ne trudi se sakriti da mu NIJE svejedno.
Za razliku od većine Merkel-Sarkozy-Obama-Putin-grčkih-britanskih-američkih-premijera-generala-bankara i njima sličnih, koji se s osmijehom rukuju dok kroje sudbine milijuna ljudi. Nemam pojma koji im je vrag, ali sam sigurna da su i oni jednom bili djeca i da su tada sudjelovali u svijetu na pošteniji način nego što to čine sada. Sigurna sam da su pustili suzu kad bi stali na mrava i da su sijali od sreće kad su se prvi put poljubili.
Isto tako sam sigurna da su nekada djeca bili i oni koji su odlučili da bi bilo dobro posjeći platane, spaliti “malo” otrovnog otpada, uništiti korito rijeke, pustiti hotel da propadne, glumiti Trumpa s palicom za golf pored jedne od najljepših europskih rijeka, rastezati se u ogromnom apartmanu usred Velebita i općenito – ponašati se kao da je uništavanje sinonim za mir i dobro. Zacijelo negdje postoji neka supertajna škola u kojoj se uči kako izgubiti savjest, odgovornost i čeličnog srca ići kroz život sijući obnovu i razvoj posvuda oko sebe. Jer, kako drugačije shvatiti da oni koji su sigurno kao djeca šetali pored platana, rasli na čistom zraku, naučili plivati i skakati u našim rijekama postali likovi koji nas uvjeravaju da će sve ono što čine donijeti nevjerojatan napredak, prvenstveno nama, a tek onda njima. Taj bi napredak trebao biti toliko očit da svatko tko tu vidi nešto nepravedno prema prirodi, ili nedajbože ljudima – sigurno je lud ko’ tambura.
Niz propusta učinjenih s hidroelektranom Lešće doveo je do toga da se posljedice više ničim nije moglo sakriti pa nije preostalo drugo nego priznati greške. Nažalost, prekasno. Za rijeku Dobru, prekasno. Za izgubljene ljudske živote – prekasno. Za narod, kojem se svašta obećavalo – prekasno. Ono za što možda još nije prekasno – jest rijeka Ombla. Ono za što možda još nije prekasno svi su budući krediti Europske banke za obnovu i razvoj. Možda konačno budu iskorišteni u projekte koji će doista pridonijeti onom čemu bi po definiciji trebali biti namijenjeni – općem dobru.
Svatko od nas može biti promjena u svijetu. Teško da će slovenski premijer svojim suosjećanjem spriječiti bankrot javne uprave, ali zamislite koliko bi se bankrota i sličnih nedaća moglo spriječiti kad bi se među političarima našlo više onih koji se ne srame pokazati da ponekad imaju knedlu u grlu i koji žele priznati da može postojati i drugačiji svijet od onog kakav se kroji iz njihove fotelje. Svijet u kojem nije udobno samo njima nego i nama. Svijet u kojem bi se sigurno moglo pronaći mjesta za sve mljekare, studente, radnike, rijeke, šume, livade. Svijet koji je savršeno mjesto pod suncem i u kojem idemo u škole u kojima se uči da svaka fotelja ima svoj rok trajanja i da debeli novčanik TAMO NEGDJE (a i OVDJE I SAD) ne znače baš ništa.
E da, takav svijet.