Baš kad je u jučerašnjem radio prijenosu Gradskog vijeća došao rijetki trenutak da se autor ovog teksta slaže s promišljanjima gradonačelnika o određenoj tematici, a riječ je o gradskim novinama Karlovačkom tjedniku, s njegove strane stigla je ničim izazvana teška uvreda za sve karlovačke novinare.
Naime, u svojoj “što bi bilo kad bi bilo” viziji budućnosti Tjednika, gradonačelnik je ustvrdio da bi “to bilo drugačije” kad bi četiri jake novinarske osobnosti koje bi reportažnim stilom obrađivala sport, ekonomiju, kulturu, vanjsku i unutarnju politiku s kvalitetom njihovog rada iznad okvira Karlovca. I onda je konstatacijom kako takvih u Karlovcu možda ima “jedan i pol” opalio verbalnu pljusku otprilike 40-oro Karlovčana koji teže ili lakše zarađuju za život u novinarstvu. Tom izjavom gradonačelnik je pokazao kako ima, za početak , vrlo nisko mišljenje o profesionalnoj kvaliteti ljudi koji rade u sustavu pod njegovom kontrolom, dakle Karlovačkom tjedniku i Radio Karlovcu, ali i prema svima ostalim novinarima koji rade u tržišnim uvjetima i nemaju privilegiju da im se minusi u poslovanju krpaju iz gradskog proračuna. Da razriješimo odmah na početku moment novinarske taštine: da, gradonačelnikova rečenica boli i na osobnoj razini, ali to uopće nije poanta. Naime, u teškoj je zabludi kad kalkulira o tome koliko Karlovac ima novinara koji bi autorski mogli održavati visoku novinarsku kvalitetu. Našlo bi ih se četiri unutar Radio Karlovca i Karlovačkog tjednika, a kamoli ne bi među ostalim karlovačkim novinarima koji nemaju tu sreću da ne moraju strepiti za plaću ili posao svaki naredni mjesec. Zašto se tih “četiri” ne vidi unutar sistema, to je krucijalno pitanje s kojim se gradonačelnik ne zamara, a trebao bi jer je izvor problema institucija koju on vodi. Da bi novinarski proizvod bio kvalitetan, intrigantan, pa onda i privlačniji široj publici, mora uz osnovne kriterije pravila struke, objektivnosti, pismenosti, lijepog izražavanja…, sadržavati dozu kritičnosti, ili barem stava. To si novinar u Karlovačkom tjedniku ili na Radio Karlovcu, ako je u pitanju vlast, može dozvoliti samo jednom. Nakon toga slijede sankcije. Paradoksalno, u jednom demokratskom društvu u kojem je sloboda riječi ustavna kategorija, novinari državnih, gradskih medija, s izuzetkom HTV-a, su zapravo uskraćeni za slobodno iznošenje mišljenja. I ne mora to uvijek biti cenzura politički instaliranog direktora medija koji o novinarstvu nema veze, ili direktno pritisak vladajuće političke garniture. Novinari u tim uvjetima su se kroz godine adaptirali na situaciju gdje je izbjegavanje talasanja ne samo poželjno, nego i jedino moguće ponašanje. Prisiljeni su da cenzuriraju sami sebe, a to je vrlo nepoticajna atmosfera za građenje nekakve kvalitete. Gradonačelnika bi, kad govori o “jednom i pol” kvalitetnom novinaru u Karlovcu, trebalo na razmišljanje navesti činjenica da su uvodnici u Karlovačkom tjedniku sedamdesetih i osamdesetih godina bili puni “drugarske kritike” i podbadanja između redaka u kontekstu raznih devijacija iz domene vlasti, a danas se tamo može čitati isključivo afirmativna šećerna vodica od tekstova. Jesu li današnji urednici i novinari veći kimavci i mekušci od onih iz socijalizma, ili je percepcija vlasti o ulozi medija u njihovom vlasništvu potpuno kriva, da ne kažemo represivna, što rezultira guranjem glave u pijesak, odnosno autocenzurom?
I tu bi se možda gradonačelnik trebao pogledati u ogledalo i kad podcjenjuje karlovačke novinare zapitati se koliko je sam kumovao takvom epilogu. Naime, ima on povijest discipliniranja novinara, dovoljno je sjetiti se slučaja kad je na jednom okruglom stolu o školstvu – tada kao dogradonačelnik – pozvao prisutne novinare da se pridruže raspravi, pa je sve završilo njegovim zahtjevom Radio Karlovcu da kazni novinara koji se “usprotivio njegovu promišljanju i afirmativno se izrazio o komunizmu.” Naime, novinar Vlado Dražić je tada samo rekao kako su neke stvari prije devedesetih u školama bile bolje uređene nego danas. Natjeran je da piše ponižavajuću ispriku. Jelić je i bjesnio kad su novinari gradskih medija odlazili ranije sa sjednica Poglavarstva, kao da im je on urednik. Nezamislivo je imati kvalitetnu gradsku novinu i radio i istovremeno uvoditi verbalni delikt. I iluzorno je očekivati da će i apostrofiranih “jedan i pol” novinara doći ikad u takvu sredinu. Nije problem da Tjednik Danku Plevniku ili Goranu Gerovcu osigura honorarčić za pisanu besjedu od 20-ak redaka, problem je u tome da bi im se nakon 2-3 teksta ili zahvalili na suradnji, ili bi direktor dao otkaz uredniku, ili gradonačelnik direktoru. Jednostavno zato jer spomenuti ugledni novinari ne bi pristali na princip da smiju imati svoj stav samo dok je taj stav na liniji vlasti.
Dakako, s pitanjem promašenosti koncepcije Karlovačkog tjednika kao kronike koja samo bilježi što se događalo zadnjih sedam dana, nije se teško u potpunosti složiti s gradonačelnikom, ali čini nam se da je upravo politika konceptom podobnosti i kontrole doslovno kastrirala novinarstvo u gradskom vlasništvu i lobotomizirala novinare do mjere da je sad zaista teško od njih očekivati neke sjajne profesionalne i financijske rezultate. Da završimo konstruktivno; Karlovac ne bi smio ostati ni bez Tjednika ni bez Radija jer je to dio njegovog gradskog identiteta i nije nužno da ostvaruju profit, to jest da se natječu s komercijalnim medijima. Cilj Tjednika i Radija bi trebao biti postizanje visokih standarda u profesionalnom smislu bez opterećenja tržišnim odnosima, njihova svrha edukativno-informativna, njihove stranice, odnosno radio program mjerilo dobrog ukusa. Mjesta gdje će se kao u davnoj prošlosti, odgajati generacije kvalitetnih novinara. Kadrovska “osvježavanja” su za tako nešto nužna, ali još je nužnije da politika skine svoje teške šape s lokalnih medija, to jest da gradonačelnik novinarima koje tako malo cijeni dopusti barem ustavni minimum – slobodu mišljenja i izražavanja.