Dakle, spinove mogu prepoznati čak i iz Guatemale. Što ćete, skoro 30 godina u novinarstvu, a da ne spominjem životne škole.
Najprije stiže val vijesti tipa: rebalans proračuna, naravno naniže, onda rasprava o Toplani, nedostatak ikakve koncepcije u upravljanju gradom, potom niz drugih problema i kataklizmi. E, to sad treba nekako prigušiti (karlovački: zdemfati), pa je dobro došla rasprava o medijima. Najprije «Tjednik».
Nema nounara. A baš su političari na poziciji vlasti proveli dva duga desetljeća da od novinara proizvedu priučene majmune-zapisničare, zajamčeno bez stavova i bilo kakvih fizioloških, a kamoli emotivnih i intelektualnih reakcija. «Sastanak pratila», potpisuju se takvi i takve. Ima jedan opaki vic kada je deda Boljkovac tamo negdje pri uvođenju «demokratskih promjena», žalosno ustvrdio da ih je na osnivanju ogranka HDZ-a premalo, našto mu je jedan od nazočnih dobacio: «Bilo bi nas više da nas ti i tvoji niste tamanili». To je to. Čudimo se kao Jadranka Kosor (karlovački: pura dreku) tvrdnjama da je držala lojtre. Nisam ja. Manemoj…
Onda, u KA nema nikog sposobnog za normalnog novinara. Pa treba ubaciti legiju stranaca (karlovački: dotepenci). Mala Tvornica Čuda sa «vrsnim» ze-ge urednikom nije bila dosta. Još se otplaćuju te super-ideje. To je gradonačelnikovo (karlovački: Rupert Murdoch) neoliberalno mišljenje o vlastitome gradu: glupi ste! Valjda su potvrda tome i rezultati zadnjih lokalnih izbora.
No, nije tu sve crno: korak naprijed je i otkrovenje, vjerojatno pristiglo nakon duhovnih orgazama na Buškom blatu, da bi «Tjednik» umjesto vijesti, trebao objavljivati reportaže, složenije novinarske forme. Imati uređivačku politiku, a ne uguravanje oglasića posvuda. Za koje ti treba mikroskop da ih pročitaš. Pazi stvarno, pa u tjednim listovima fakat nema vijesti, nego su tu teme, obrađene kao reportaže, pa tu su i feljtoni, članci, društvene kronike, putopisi, istraživanja i drugi ozbiljniji oblici novinarstva. A ne zapisnici sa sastanaka. Priceless! I tako je već oko 150 godina u normalnom novinarstvu i hvalevrijedno je da se gradonačelnik priključio tim novim trendovima.
No, cijela spin-rasprava krije nešto posve drugo: vlasništvo. Kako su jedinice lokalne samouprave i medijski moguli, a EU to ne dopušta, valja nam do 1. srpnja 2013. izmisliti drveni šparet: kako zamuljati vlasničku strukturu, a kako istovremeno sačuvati državotvorno sjeme lokalnih medija, sjeme koje kliče «HDZ – a što drugo!?»
Onda čitam novi spin, jer jalova raspra o medijima nije dosta zdemfala: vodeći se gradski trojac odrekao dijela plaće, pa će se tim financirati uređenje Radićeve. Oko milja i dvjesto somova kuna. Naravno, programatski članak, na tragu vrhunskih pera Sjeverne Koreje, i sam tvrdi da to nije dostatno, ali je lijepo za čuti. No, bilo bi lijepo za čuti, a kolika je to plaća gradonačelnika bila, kada se na njoj mjesečno, valjda od bruta (Rimski: zar i ti, sine Brute) štedi preko 13 somova kuna? Ako ti je bruto 13 somova, neto je bar sedam i pol, a to je samo ušteda. Dakle, gradonačelnik grada koji umire kao i Detroit, ima plaću poput uspješnih menadžera. Tibokca!
Onda, koja je to ušteda, ako su samo za nepostojeći bazen izrigali sedam milijuna kuna. Pa smo šest još u minusu, sve da ta lova i dođe. A zna se tko je odgovoran. I tko je nedodirljiv. Jerbo se za svako neopravdano trošenje iznad 1 % proračuna može podnijeti opoziv gradonačelnika. Drugim riječima, a kako je 7 milja više od 1%, predstavničko tijelo – gradsko vijeće bi moglo (iako to ne mora) pokrenuti inicijativu za razrješenjem gradonačelnika. A to bi i bio red, iako moral u politici postoji kao i ljubičice u veljači.
Nadalje, vratimo se na kintu, jer to je bitno, a ne ideološka svršavanja; ako se nešto smanjuje, valjda se smanjuje zato jer se ne može isplatiti, a ako se ne može isplatiti, to nije ušteda. Kako štedim ako nemam. Po tome sam ja nekidan uštedio milju funti, kad nisam kupio onaj Rolls Royce…
Dakle, ta milja kuna neće biti na računu, nego je neće biti. I u tome je programatski spin. Kao, ja se žrtvujem. Kao, eto, mi pridonosimo. A onih već plaćenih sedam milja kuna bismo imali u slučaju da gradonačelnik nije dolazio na posao. Da nije radio i odlučivao. A da mu mi, poučeni jednim iskustvom sa gradskog placa, platimo da ne svira? Bilo bi jeftinije. Ili da Duh Sveti krene sa Buškoga blata i siđe u karlovačku gradsku vijećnicu? I da prozbori: «Niste zaslužili ni to koliko ste plaćeni, a ček, zbilja, a koliko ste suknuli ispod stola?» Ili, umjesto Duha Svetoga, da u vijećnicu navrati bar Gospa, bar jednim među cca. 20.000 ukazanja u Međugorju. Bi li to nekog potaklo na ostavku, na koju me strah i pomisliti? Jer vlast je slast…
A nije samo bazen. A koliko se ono stucalo sa onim auto-kampom? A koliko sa izvjesnim zemljištima i drugim avanturama? A nakon svih ovih godina, legitimno je to pitati i bilo bi pošteno znati: a koliko se ispod stola vraća kod svake investicije? E, dok se to temeljno pitanje neoliberalizma u Karlovcu ne riješi, ja ću svaki potez gradske vlasti krstiti imenom «spinčina».
No, ovi vladajući mogu smišljati spinove i plasirati ih preko odanih novinara. Ali, stvarnost ih demantira. Svakodnevno. Primjerice, sada se opet priča o stečaju na Radio Karlovcu. Jer su izgubili spor s bivšim direktorom, koji potražuje svoju lovu, a potražuje ju jer je imao menadžerski ugovor i dobru plaću. Sa time ne moraš igrati loto. Dobivaš ziher. I ode skoro 700 somova kunića na to. Pa gdje su te bajne uštede? Skače li gradonačelnik možda da se prepozna odgovorna osoba u pravnoj osobi koja je nanijela štetu? Naravno da ne.
Jelićeva štednja je kao Kosoričina «voda s okusom». Jako bljutava.